Kanada je zadržala 91 % svojih izvornih šuma: zvuči nevjerojatno, ali objašnjenje je još zanimljivije

KANADA JE GLOBALNI LIDER U OČUVANJU IZVORNIH ŠUMA: Prema procjenama, čak 91 % izvornih šuma ostalo je očuvano – brojka koja na prvu djeluje nestvarno, ali zapravo zrcali geografiju, politiku očuvanja i specifičan odnos stanovnika prema prirodi. U vremenu kad planet traži modele kako uskladiti gospodarstvo i očuvanje bioraznolikosti, kanadski primjer postaje tema od globalne važnosti.

Premda je stoljećima proživjela naglu urbanizaciju, industrijski uzlet i ekspanziju prometne infrastrukture, Kanada i danas čuva golemi zeleno-plavi mozaik koji je obilježio njezin krajolik mnogo prije prvih europskih naseljavanja.

Prema procjenama, čak 91 % izvornih šuma ostalo je očuvano – brojka koja na prvu djeluje nestvarno, ali zapravo zrcali geografiju, politiku očuvanja i specifičan odnos stanovnika prema prirodi. U vremenu kad planet traži modele kako uskladiti gospodarstvo i očuvanje bioraznolikosti, kanadski primjer postaje tema od globalne važnosti.

Zemlja šuma i udaljenosti

Razumjeti kanadski paradoks – visoku razinu očuvanih šuma unatoč razvoju – nemoguće je bez prvog, očitog razloga: prostora. Kanada je druga najveća država na svijetu, a goleme udaljenosti i niska gustoća naseljenosti ostavile su čitave krajobraze gotovo netaknutima. Borealne šume, koje se poput pojasa protežu preko sjevera zemlje, čine jedan od najvećih kontinuiteta šumskih ekosustava na planetu. Između atlantske i pacifičke obale izmjenjuju se četinjače i listopadno drveće, močvare i tundra, rijeke i jezera. U takvom prirodnom teatru „praznine“ – zapravo prostora koji nije stalno pod pritiskom ljudske prisutnosti – i razvoj teče drugačije.

To, naravno, ne znači da su ove šume izvan dohvata promjena. Borealni ekosustav živi u ritmu prirodnih poremećaja: požara, vjetroloma i cikličkih najezda insekata. No, za razliku od mnogih drugih dijelova svijeta, ovdje se – i u suvremenoj povijesti – mnogo češće radi o prirodnim nego o trajnim, infrastrukturnim ili poljoprivrednim transformacijama tla. Upravo tu leži dio odgovora na visoki postotak očuvanosti: prostor se ne prenamjenjuje masovno, a kad dođe do sječe, obnova je obvezna i strogo regulirana.

Što je to borealna šuma?

Borealna šuma, često zvana i taiga, široki je pojas hladnih, pretežito crnogoričnih šuma sjeverne polutke koji se proteže kroz Aljasku i Kanadu, Skandinaviju te veći dio Rusije. Odlikuju je duge, hladne zime i kratka, svježa ljeta.

Ključne značajke:

• Prevladavaju četinjače poput bora, smreke, jele i ariša, uz podlogu od mahovina, lišajeva, vrijesova i borovnica.
• Tla su najčešće kisela i siromašna hranjivima (podzolna), a mjestimice je prisutan permafrost.
• Prirodne smetnje (požari, vjetrolomi, najezde kukaca poput potkornjaka) oblikuju mozaik različito starih sastojina — to je normalan dio ciklusa.
• Ekološki je iznimno važna: pohranjuje goleme količine ugljika (osobito u tlu i tresetištima) i pruža stanište vrstama poput losa, soba, vuka, risa i brojnih sova.
• Najveći izazovi su klimatske promjene (učestaliji i jači požari, širenje štetnika, topljenje permafrosta) te lokalna fragmentacija staništa.

Sažeto: borealna šuma je „zeleni pojas sjevera” koji stabilizira klimu i čuva bioraznolikost, a njome treba pažljivo upravljati kako bi ostala otporna i funkcionalna.

Kako je nastala brojka od 91 %

Što, zapravo, znači da je očuvano 91 % “izvornih” šuma? Pojam „izvorno“ u ovom kontekstu odnosi se na razdoblje od početka sustavnijeg europskog naseljavanja do danas te na činjenicu da u većini područja šumski pokrov nije trajno zamijenjen drugom namjenom zemljišta.

Drugim riječima, postoje sječe, postoje požari, ali u golemoj većini slučajeva nakon toga opet – raste šuma. Kanada mjeri uspjeh ne samo prostorno (kolika površina je i dalje šuma), već i funkcionalno: zadržani su ključni procesi koji omogućuju bioraznolikost, kruženje tvari i skladištenje ugljika.

To ne znači da su sve šume „netaknute“

U nekim provincijama vodi se oštra rasprava o sudbini starijih sastojina, pogotovo na pacifičkoj obali gdje su stare šume bioraznolikosti i estetske vrijednosti pod većim pritiskom. No ukupni zbroj na nacionalnoj razini i dalje pokazuje stabilnost šumskog pokrova. Razlika između „očuvanog“ i „netaknutog“ važna je nijansa: prva označava da šuma i dalje postoji i obavlja svoje ekološke funkcije; druga da ljudska intervencija gotovo da nije postojala. Kanađani otvoreno priznaju kako oba tipa postoje – i da je cilj pametnim upravljanjem očuvati što je moguće veći udio onih s visokim stupnjem prirodnosti.

Ljudi koji čuvaju šumu: šumari i starosjedilačke zajednice

Drugi ključ kanadskog pristupa je kombinacija suvremenog stručnog šumarstva i tradicionalnog znanja starosjedilačkih naroda. Upravljanje šumama u Kanadi u velikoj je mjeri decentralizirano: provincije i teritoriji donose detaljna pravila, a na terenu se radi po strogim planovima gospodarenja koji propisuju intenzitet sječe, obvezno pošumljavanje, očuvanje vodotoka i koridora za divlje vrste. U mnogim se područjima primjenjuju certifikati održivosti koji traže dodatne standarde praćenja i transparentnosti.

Suradnja sa domorodačkim narodima

Sve više projekata nastaje u partnerstvu s domorodačkim narodima, čija su znanja o vatri, krajoliku i migracijskim obrascima životinja izravno ugrađena u planiranje. Primjerice, kontrolirana paljenja – primjenjivana stoljećima prije modernih vatrogasnih službi – ponovno dobivaju ulogu u sprječavanju velikih, nekontroliranih požara.

U tim suradnjama očuvanje prirode nije samo tehničko pitanje, nego i društveni ugovor o načinu života na šumskom prostoru. Dodamo li tome rastući broj zaštićenih područja i rezervata, dobiva se jasnija slika: visoki postotak očuvanosti posljedica je i politike, i prakse, i kulture koja šumu vidi kao temeljnu vrijednost.

Najveći test tek dolazi: požari, klima i zahtjevi tržišta

U posljednjih nekoliko godina Kanada se suočila s bez presedana dugim sezonama šumskih požara. Klimatske promjene donose toplije i suše uvjete, produljuju vegetacijsku sezonu i povećavaju rizik od udara munje. Požari su prirodni dio borealnog ciklusa, ali njihova učestalost i intenzitet postaju sve veći izazov za zajednice, gospodarstvo i zdravlje ljudi. Istodobno, tržište i dalje traži drvne proizvode – od građe do celuloze – a globalna potražnja često oscilira, namećući industriji kratkoročne pritiske koji se ne uklapaju uvijek u dugorošne ciljeve očuvanja.

Uz požare, prisutni su i drugi rizici: fragmentacija staništa zbog prometnica i rudarenja, pritisci na starije šume, te promjene u raspodjeli vrsta kako temperature rastu. Mladi pošumljeni prostori mogu brzo rasti i vezati ugljik, no starije šume često kriju veću bioraznolikost i složenije ekološke mreže. Uskladiti te ciljeve – klimatsku stabilnost, bioraznolikost i ekonomsku održivost – bit će najteže poglavlje kanadske šumske priče u desetljećima koja dolaze.

Brojka od 91 % nije poziv na samozadovoljstvo, nego na promišljanje

U tom kontekstu, brojka od 91 % nije poziv na samozadovoljstvo, nego na promišljanje. Ako požari postanu učestaliji i razorniji, a suše dublje, održavanje tog postotka zahtijevat će ulaganja u preventivu, istraživanja i lokalne kapacitete. Od nadzora šuma i ranog otkrivanja požara do pametne infrastrukture i edukacije zajednica – očuvanje više nije samo pitanje granica parka na karti, nego i spremnosti da se živi s promjenjivom prirodom.

Što ova brojka znači za svijet

Za globalnu javnost, kanadski primjer nudi dvije važne pouke. Prvo, očuvanje šuma u velikoj mjeri ovisi o tome čemu zemlju namjenjujemo. Tamo gdje šuma nije trajno pretvorena u poljoprivredno zemljište ili urbane zone, očuvana površina može ostati visoka unatoč kontroliranoj sječi. Drugo, model je održiviji kad uključuje lokalne zajednice i starosjedilačka znanja, priznaje prirodnu ulogu vatre i oslanja se na znanstveno praćenje, a ne samo na administrativne odluke.

Kanada pritom pokazuje da gospodarski razvoj ne mora nužno značiti i gubitak šuma, pod uvjetom da su pravila jasna, nadzor učinkovit, a obnova obvezna. Pri tome, šume nisu samo „sirovinska baza“. One su skladišta ugljika, dom tisućama vrsta, zaštita riječnih slivova i prirodna infrastruktura koja ublažava ekstremne vremenske prilike. Što su šume bolje, to su otporniji gradovi, poljoprivreda i energetika. U svijetu koji ubrzano traži rješenja za klimatsku krizu, to je vrijednost koja nadilazi nacionalne granice.

Nijanse koje trebamo zadržati u fokusu

Važno je, međutim, zadržati i zdrave sumnje. Visoki postotak očuvanosti ne mora automatski značiti i visoku kvalitetu staništa svugdje. U nekim regijama šume su pod ozbiljnim pritiskom i potrebna su dodatna ograničenja sječe, koridori za migraciju divljih životinja te stroža zaštita rijetkih ili starijih sastojina.

Statistika može sakriti lokalne probleme: od degradiranih tla do erozije ili onečišćenja vodotoka na pojedinim gradilištima. Transparentnost podataka, uključivanje nezavisnih znanstvenika i dostupnost satelitskih analiza javnosti ostaju preduvjeti za povjerenje.

Isto vrijedi i za klimatske učinke

Šuma koja gori ili je zahvaćena štetnicima privremeno gubi sposobnost vezanja ugljika i može postati izvor emisija. Stoga klima i šumarstvo više ne mogu biti odvojeni resori: učinkovita strategija traži integriran pristup – od planiranja krajobraza do dugoročnih planova obnove, s jasnim ciljem da šume ostanu neto ponori ugljika.

Pouka priče o šumi koja traži suradnju

Kanadska šuma, sa svojih 91 % očuvane izvorne površine, nije samo statistika koja dobro izgleda u izvješću. To je rezultat povijesti, geografije i odluka – onih u kabinetima i onih na terenu, u zajednicama koje žive s šumom svakoga dana. U svijetu koji se prebrzo odriče prirodnog prostora, Kanada dokazuje da je moguće zadržati šumu kao srce krajolika i temelj gospodarstva. Ali uspjeh se ne mjeri samo današnjim postotkom, nego i time koliko ćemo od njega sačuvati sutra.

Ako želimo da kanadska brojka i sutra ostane impresivna – a možda i posluži kao nadahnuće drugima – morat ćemo nastaviti ulagati u znanje, poštivati prirodne ritmove i uvažavati one koji šumu poznaju generacijama. U tom savezu modernih tehnologija, starosjedilačke mudrosti i odgovorne ekonomije možda se krije najrealnija definicija održivosti koju danas imamo.