Amazona raste u tišini: Drveće se „udebljalo“ za oko 3% po desetljeću

DOBRE VIJESTI IZ NAJVEĆE PRAŠUME NA ZEMLJI: Prosječna veličina stabala u amazonskoj prašumi raste već desetljećima. Novo istraživanje objavljeno 25. rujna 2025. u časopisu Nature Plants pokazuje da su stabla u netaknutim amazonskim šumama povećala svoj promjer i bazalni presjek za oko 3,2–3,3% po desetljeću. Evo detalja…

To je trend koji se podudara s rastućim koncentracijama CO₂ u atmosferi. To upućuje na takozvani „efekt gnojidbe CO₂“, kojim više ugljikova dioksida potiče fotosintezu i rast biljaka.

Što su točno izmjerili?

U najvećem terenskom praćenju te vrste dosad, međunarodni tim od gotovo stotinu znanstvenika mjerio je stabla na 188 stalnih inventurnih plohâ diljem Amazonskog bazena i pratio promjene više od 30 godina. Rezultat: rast nije ograničen samo na mlada ili srednje velika stabla — i „divovi“ prašume također dobivaju na masi i debljini. Takav „shared benefits“ obrazac (dobit od CO₂ dijele i mala i velika stabla) mijenja strukturu čitavog sklopa.

Istraživanje je dio mreže RAINFOR, dugogodišnjeg konzorcija koji održava trajne plohe, inventarizira svako stablo i bilježi njegove dobitke i gubitke — od rasta do prirodnog odumiranja. RAINFOR radi s partnerima u svim državama Amazonskog bazena te sustavno prati biomasu i dinamiku šuma.

Zašto se to događa?

Glavni osumnjičenik je porast CO₂ u zraku: kad je plina više, biljke lakše asimiliraju ugljik, rastu brže i stvaraju više drvna mase. Velika stabla pritom posebno profitiraju jer dubokim korijenjem dopiru do vode i hranjiva, a krošnjama „osvajaju“ svjetlo. Iako čine tek malen udio ukupnog broja stabala — okvirno oko 1% — najveći su „igrači“ u skladištenju ugljika i kruženju vode kroz šumski ekosustav.

Metodologija izaistraživanja

Autori su se oslonili na standardizirana mjerenja na terenu (promjer na prsnoj visini, bazalni presjek, mortalitet, prirast) i na usporedive protokole diljem regija, što omogućuje uočavanje dugoročnih trendova, a ne samo kratkotrajnih oscilacija.

Riječ je o rezultatima velike, višegodišnje suradnje više od 60 institucija, uključujući sveučilišta u Birminghamu, Leedsu i Bristolu. Neovisne objave i priopćenja sveučilišta potvrđuju i širi kontekst — Amazona je i dalje ključan prirodni ponor ugljika.

Dobra vijest s fusnotom

Istraživači naglašavaju da je riječ o netaknutim, starim šumama: ondje gdje su sastojine relativno cjelovite, drveće (uključujući najveće jedinke) zasad pokazuje zapanjujuću otpornost i nastavlja rasti. No isti autori upozoravaju kako se taj „bonus“ CO₂ može istopiti pod pritiskom deforestacije, požara, fragmentacije staništa i sve češćih ekstremnih suša. Drugim riječima, nema jamstva da će se pozitivan trend nastaviti ako se šuma razreže cestama, krči ili pali.

Što to znači za klimu?

Veća stabla znače i više pohranjenog ugljika u biomasi — važan plus u borbi protiv klimatskih promjena. Ako čitave sastojine „nabujaju“, povećava se i njihov kapacitet za upijanje CO₂ iz atmosfere. Ipak, znanstvenici pozivaju na oprez: nije izvjesno koliko će još dugo prevladavati fertilizacijski učinak CO₂ nad štetama izazvanima toplinskim valovima, sušama i poremećenim hidrološkim režimom.

U degradiranim područjima Amazone već se bilježi prelazak iz ponora ugljika u izvor emisija, što dodatno naglašava važnost očuvanja preostalih netaknutih šuma.

Zašto su „divovi“ presudni?

Velika stabla obuhvaćaju tek mali postotak jedinki, ali nose nesrazmjerno velik dio biomase — određuju i mikroklimu ispod krošnji, recikliraju vlagu kroz transpiraciju i stabiliziraju lokalne oborinske obrasce. Novi nalazi da i ta stabla rastu brže negiraju ranije pretpostavke prema kojima bi upravo „divovi“ bili prvi gubitnici klimatskih promjena. No taj optimizam vrijedi samo dok je ekosustav cjelovit – fragmentacija i krčenje uklanjaju najstarije, najveće jedinke koje se ne mogu jednostavno „nadomjestiti“ sadnjom.

Šira slika: znanost i politika

Studija izlazi neposredno uoči COP30 u Brazilu i bit će važan argument da se zaštite velike, cjelovite šume. Autori naglašavaju kako „sadnice“ ne mogu brzo preuzeti ulogu višestoljetnih stabala: stara, prirodna šuma pruža višestruko veće i stabilnije koristi za ugljik i bioraznolikost od novopodignutih plantaža.

Poruka kreatorima politika je jasna — očuvanje je jeftinije i učinkovitije od pokušaja „obnove“ nakon gubitka.

Što ostaje nepoznanica?

Iako su podaci geografski široki, Amazona nije homogena: regionalne razlike u tlu, klimi i režimu poremećaja (npr. požari, suše povezane s El Niñom) mogu mijenjati ravnotežu između prirasta i mortaliteta. Daljnja mjerenja trebat će razlučiti koliko dugo CO₂ ostaje dominantan poticaj rasta i hoće li sve češći ekstremi „pojesti“ dobitke.

No za sada, poruka istraživanja je dvojaka: šuma pokazuje iznenađujuću vitalnost — i jednako iznenađujuću ranjivost ako se prekine njezina cjelovitost.