Kad hrana postane zajednica: kako europski gradovi smanjuju bacanje hrane i mijenjaju kvartove
KAKO EUROPSKI GRADOVI SMANJUJU BACANJE HRANE: Priča iz Marseillea pokazuje kako lokalne inicijative, od školskih vrtova do kvartovskih kuhinja, mogu istodobno smanjivati bacanje hrane i graditi jače, pravednije zajednice.
Zamislite zapuštenu parcelu između višekatnica, bez života i svrhe. Sada zamislite istu tu parcelu kako vrvi djecom koja sade povrće, susjedima koji zajedno kuhaju i džepovima bioraznolikosti koji se vraćaju u betonirane krajolike. Upravo takve scene opisuju gradske priče koje europska mreža gradova Eurocities okuplja pod motom “Don’t play with food” – ne igraj se hranom, nego je poštuj, dijeli i pametno koristi.
Priča iz Marseillea pokazuje kako lokalne inicijative, od školskih vrtova do kvartovskih kuhinja, mogu istodobno smanjivati bacanje hrane i graditi jače, pravednije zajednice.
Zašto je bacanje hrane golemi problem (i prilika)
U svijetu u kojem 783 milijuna ljudi gladuje, svake se godine nepotrebno baci oko 1,05 milijardi tona hrane – oko 19% ukupno proizvedene hrane. Najveći dio otpada nastaje u kućanstvima (oko 60%), zatim u ugostiteljstvu i maloprodaji. Ujedno, gubitak i otpad od hrane odgovorni su za 8–10% globalnih emisija stakleničkih plinova. Riječ je o ekološkom, društvenom i ekonomskom paradoksu – i o ogromnoj prilici za brzu klimatsku korist i veću sigurnost opskrbe hranom.
Najnoviji UNEP-ov Food Waste Index 2024 donosi i važnu metodološku novost: pokazuje da je količina otpada iz kućanstava iznenađujuće slična u bogatim i siromašnijim zemljama, što potvrđuje da je riječ o univerzalnom obrascu potrošnje koji se može mijenjati ciljanom politikom i navikama.
EU uvodi obvezujuće ciljeve do 2030.: manje otpada, više reda
Kako bi ubrzala put prema cilju održivog razvoja 12.3 (prepoloviti bacanje hrane do 2030.), Europska unija donosi obvezujuće ciljeve smanjenja otpada od hrane u sklopu ciljanih izmjena Okvirne direktive o otpadu. Prema privremenom političkom dogovoru Vijeća i Europskog parlamenta (20. veljače 2025.), države članice trebaju do 31. prosinca 2030. smanjiti bacanje hrane za 10% u preradi i proizvodnji, te za 30% po stanovniku u maloprodaji, ugostiteljstvu i kućanstvima. To je prvi put da EU propisuje mjerljive, pravno obvezujuće ciljeve na ovoj razini.
Za gradove to znači i jasniji mandat za ulaganja u lokalne politike hrane – od digitalnih alata za doniranje viškova do urbanih farmi i centara za preraspodjelu hrane. Eurocities već godinama na jednom mjestu dijeli praktična rješenja, treninge i projekte (npr. CLEVERFOOD), pomažući gradskim upravama da programiraju održive prehrambene sustave “od polja do tanjura”.
Gradovi na prvoj crti: Marseille kao učionica na otvorenom
U Marseilleu je, primjerice, napuštena gradska površina pretvorena u kvartovsku učionicu na otvorenom: djeca uče vrtlariti, susjedi kuhaju sezonska jela, a lokalne organizacije povezuju poljoprivrednike s potrošačima. Takvi mikroprojekti nisu samo “lijepa priča” – oni dokazano smanjuju bacanje hrane kroz edukaciju, izgradnju vještina i skraćivanje lanca opskrbe.
Dodatni poticaj došao je i iz nacionalnog okvira: francuski zakon iz 2014. potiče metropole na izradu lokalnih prehrambenih strategija (PAT), pa gradovi lakše povezuju školske kuhinje, tržnice, socijalne programe i komunalne službe.
Hrvatska slika: napredujemo, ali kućanstva su i dalje ključ
Prema podacima objavljenima povodom Međunarodnog dana osviještenosti o gubicima i otpadu od hrane, Hrvatska je među članicama EU s manjim količinama bačene hrane po glavi stanovnika, no i dalje svake godine bacimo oko 286 tisuća tona – a kućanstva su glavni izvor. To jasno upućuje na potrebu ciljanih mjera u domovima: planiranje kupnje, čuvanje i prerada namirnica, te doniranje viškova.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo naglašava i zdravstveno–ekološku dimenziju: trećina proizvedene hrane globalno se izgubi ili baci, uz goleme gospodarske gubitke i nepotrebno opterećenje okoliša. Prevencija otpada stoga nije samo pitanje “urednog hladnjaka”, nego dijela šire javnozdravstvene i klimatske politike.
Što funkcionira: pet poluga promjene koje gradovi već koriste
1) Pametno povezivanje donatora i korisnika
Platforme za doniranje viškova (od hotela i trgovina do školskih kuhinja) sprečavaju da jestiva hrana završi u kanti, a pomažu i socijalno ugroženima. UNEP-ovi primjeri dobre prakse (Japan, Nizozemska) pokazuju da sustavno praćenje, dobrovoljni sporazumi i jasni ciljevi daju mjerljive rezultate.
2) Urbani vrtovi i kratki lanci opskrbe
Kada kvart proizvodi dio svoje hrane, poštovanje prema namirnici raste, a otpad pada. Iskustvo Marseillea i drugih Eurocities priča govori da su zajednički vrtovi odlična platforma za vještine kuhanja, kompostiranje i razmjenu.
3) Javna nabava koja uči i vodi primjerom
Škole, vrtići i bolnice mogu naručivati sezonski, fleksibilno planirati menije i koristiti “cook-once, serve-twice” pristupe (npr. višak povrća sutra postaje juha). Time gradski sustavi hrane izravno kreiraju potražnju za odgovornim modelima. (Okvir: EU ciljevi do 2030.)
4) Mjerenje, pa upravljanje
Bez vaganja i evidencije, nema ozbiljnog smanjenja. UNEP ističe da je sada daleko više kvalitetnih podataka, pa gradovi i države mogu uvoditi ciljeve i pratiti napredak po sektorima.
5) Kampanje koje mijenjaju navike
Od “kreativnog iskorištavanja ostataka” do pravilnog skladištenja i čitanja rokova trajanja – male navike kućanstava rade veliku razliku. Kada se takve poruke vežu uz lokalne događaje, tržnice i škole, dosežu ljude tamo gdje odluke nastaju – kod kuće.
Od otpada do vrijednosti: nova ekonomija hrane
Iz perspektive inovacija, bacanje hrane i nusproizvodi prehrambene industrije više nisu “problem”, nego sirovina. Od biljnih proteina do dodataka prehrani i novih materijala, upcycling otvara tržište vrijedno stotine milijardi dolara, a potiče i lokalna radna mjesta u kružnom gospodarstvu.
Gradovi tu mogu biti akceleratori: poticati startupe, olakšati pristup komunalnoj infrastrukturi (hladni lanci, logistika), te kroz javnu nabavu stvarati rano tržište.
Kako prevesti viziju u gradski proračun: kratki plan za svaki grad
- Postavite ciljeve usklađene s EU ciljevima (–10% prerada/proizvodnja; –30% per capita u maloprodaji, ugostiteljstvu i kućanstvima do 2030.). Uvedite kvartalne pokazatelje i javno ih objavljujte.
- Mapirajte tokove hrane: školske kuhinje, tržnice, hoteli, trgovine – gdje nastaju viškovi i kada?
- Uspostavite centar za preraspodjelu s logističkom podrškom (hladnjače, dostava) i digitalnom platformom za brza spajanja donatora i korisnika. (Primjeri dobre prakse u UNEP izvješćima.)
- Uključite građane: vrtovi u susjedstvima, radionice kuhanja “bez otpada”, komposteri u zgradama i kućama, poticaji za odvojeno prikupljanje biootpada. (Eurocities resursi i treninzi su na raspolaganju!)
- Kreirajte lokalni “menu” javne nabave: sezonalnost, fleksibilni obroci, standardi za iskorištavanje ostataka i doniranje jestivih viškova.
- Mjerite i nagrađujte: certifikati za škole i ugostitelje, porezne olakšice ili vidljive oznake za trgovine koje najviše doniraju i doprinose na druge mjerljive načine.
Što može učiniti svako kućanstvo već danas
- Planirajte kupnju i pišite popise; cijene hrane i energenata ovise i o našim navikama.
- Čitajte rokove: “upotrijebiti do” ≠ “najbolje upotrijebiti do”. Mnoge se namirnice mogu sigurno konzumirati i nakon datuma najbolje kvalitete.
- Spremnik s “prvo potroši” na vratima hladnjaka.
- Kuhajte s ostatcima: juhe, fritate, variva – kreativnost je najbolji recept protiv otpada.
- Donirajte jestive viškove lokalnim udrugama kada je moguće. (Hrvatski zavod za javno zdravstvo ističe i javnozdravstvenu korist smanjenja otpada.)
Hrana kao tkivo grada
“Ne igraj se hranom” u gradskom kontekstu znači: ne rasipaj, nego poveži. Poveži poljoprivrednika i tržnicu, školsku kuhinju i kompost, tehnološki startup i kvartovsku blagovaonicu.
Priče iz mreže Eurocities pokazuju da politike postaju stvarnost kad se spoje ljudi, prostor i podaci – a EU ciljevi do 2030. daju okvir i tempo. Hrvatska, s relativno niskom količinom otpada po glavi stanovnika, ima priliku biti predvodnik u kućanstvima i gradovima. Posao je jasan: manje u kantu, više u zajednicu.
