Stambena kriza u Europi prisiljava generaciju da stavi život na čekanje

STAMBENA KRIZA U EUROPI: Diljem EU-a, pronalazak pristupačnog mjesta za život postao je jedan od najstresnijih i najograničavajućih dijelova svakodnevnog života – posebno za mlađe generacije koje pokušavaju započeti. Brojke govore same za sebe…

Godinama su se stambeni problemi u Europi opisivali kao „uska tržišta“ ili „privremeni pritisci“. Danas malo tko još uvijek vjeruje u to. Diljem EU-a, pronalazak pristupačnog mjesta za život postao je jedan od najstresnijih i najograničavajućih dijelova svakodnevnog života – posebno za mlađe generacije koje pokušavaju započeti.

Brojke govore dio priče. Od 2010. godine cijene kuća diljem EU porasle su za više od 55 posto, dok su najamnine porasle za gotovo 27 posto. U istom razdoblju prihodi su rasli puno sporije. Ali iza tih brojki stoje vrlo stvarne promjene u načinu života ljudi, gdje rade i što odgađaju za kasnije.

Za mnoge mlade Europljane, stambena kriza nije nešto o čemu čitaju. To je nešto s čime se suočavaju svaki mjesec.

Mladi Europljani prvi osjećaju pritisak

Nedavno izvješće Eurofounda, tijela EU-a koje se bavi uvjetima života i rada, pokazuje da su ljudi u dobi od 18 do 29 godina među onima koje je najteže pogodila stambena kriza.

Mladi odrasli imaju veću vjerojatnost da će se boriti s najamninom i računima te da će vjerojatnije odgoditi iseljenje ili povratak u obiteljski dom. Ne zato što to žele – već zato što su alternative često nedostupne.

Radne mogućnosti i dalje su koncentrirane u gradovima, pa se mladi tamo i kreću. Ali gradovi su također mjesto gdje je nedostatak stambenog prostora najveći. Potražnja i dalje raste, ponuda ne, a cijene slijede isti uzlazni put.

Eurofound ističe da se mnogi mladi suočavaju s ovom krizom u odlučujućem trenutku svog života. Umjesto da grade neovisnost, prisiljeni su na kompromise: dijeljenje prenapučenih stanova, život dalje od posla ili boravak s roditeljima do kasnih dvadesetih ili tridesetih godina.

U nekim dijelovima Europe prenapučenost je postala uobičajena

U Rumunjskoj, Latviji i Bugarskoj stope ostaju posebno visoke. Drugdje problem izgleda drugačije – manji stanovi, veće najamnine ili duga putovanja na posao – ali temeljni pritisak je isti.

Čak i mladi ljudi koji uspiju živjeti samostalno često troše puno veći dio svojih prihoda na stanovanje nego starije dobne skupine. To ostavlja malo prostora ako najamnine ponovno porastu, radno vrijeme se smanji ili ugovori isteknu.

U nekim zemljama najam je postao gotovo nemoguć

U nekoliko zemalja EU-a tržište najma doseglo je točku u kojoj pristupačnost više nije iznimka – to je pravilo.

U Portugalu, Španjolskoj, Irskoj, Poljskoj i Bugarskoj, kao i dijelovima Austrije i Italije, najam standardnog dvosobnog stana može zahtijevati više od 80 posto srednje plaće u mnogim područjima.

Portugal se ističe. Do kraja 2025. Europska komisija procijenila je da su cijene stanova tamo bile oko 25 posto iznad fer vrijednosti, što ga čini jednim od najopterećenijih tržišta u EU.

I to više nije samo problem velikih gradova. Obalni gradovi, turističke destinacije i područja popularna za kratkoročni najam također su zabilježili nagli porast cijena. Za lokalno stanovništvo, posebno mlađe radnike, to je cijele regije pretvorilo u mjesta u kojima si više ne mogu priuštiti život.

Rezultat je tihi, ali rastući osjećaj izguranosti – iz gradova, karijera i dugoročnih planova.

Mogu li ulaganja riješiti krizu koja se stvara godinama?

Vlade pokušavaju odgovoriti, ali neravnomjerno.

Prema Eurostatu, diljem EU-a, 5,3 posto BDP-a uloženo je u stanovanje u 2024. godini. Cipar je uložio najviše, a slijede Italija i Njemačka. Na drugom kraju ljestvice, Poljska, Latvija i Grčka potrošile su najmanje.

Prošle godine Europska komisija priznala je razmjere problema pokretanjem svog prvog plana pristupačnog stanovanja na razini cijele EU. Cilj strategije je suzbiti spekulativno ponašanje, poboljšati pravednost na tržištima nekretnina i povećati ponudu.

Mobilizira se najmanje 11,5 milijardi eura iz dugoročnog proračuna EU-a, uz 43 milijarde eura koje su već namijenjene socijalnom i pristupačnom stanovanju. Očekuje se da će nacionalne i regionalne javne banke uložiti do 375 milijardi eura do 2029. godine.

Učinci su spori, a nezadovoljstvo buja

Ali čak i pristaše priznaju da će učinci biti spori. Kuće se ne mogu graditi preko noći, a tržišta se ne vraćaju u ravnotežu brzo.

U međuvremenu, posljedice nezadovoljenih stambenih potreba već su vidljive. Odgođena neovisnost. Ograničeni izbor karijere. Pritisak na mentalno zdravlje. Odluke o odgodi rađanja djece.

Za mnoge mlade Europljane, stanovanje je postalo najveći faktor koji oblikuje njihovu budućnost – više od obrazovanja, više od posla, više od ambicije.

I dok priuštivost ne počne sustizati stvarnost, pitanje s kojim se suočava sve veći broj mladih ljudi nije gdje žele živjeti, već je li samostalan život uopće moguć.