Gradovi budućnosti neće pobijediti s više aplikacija, nego s boljim digitalnim temeljima

Zašto ITU-ova strategija upozorava da pametan grad nije onaj s najviše tehnologije, nego onaj koji zna povezati usluge, podatke i građane? Riječ je o pristupu koji digitalizaciju ne promatra kao niz nepovezanih tehnoloških projekata, nego kao sustav javnih digitalnih kapaciteta na kojima se mogu graditi kvalitetnije, uključivije i otpornije gradske usluge.

Dok se godinama govorilo o „pametnim gradovima“ kroz prizmu senzora, aplikacija i novih digitalnih platformi, novo izvješće Međunarodne telekomunikacijske unije (ITU) poručuje da prava promjena dolazi tek onda kada gradovi počnu graditi digitalnu javnu infrastrukturu kao temelj urbanog razvoja.

Grad ne postaje pametan zato što ima mnogo digitalnih rješenja, nego zato što ta rješenja mogu međusobno razgovarati, razmjenjivati podatke na siguran način i građanima pružati usluge koje su doista korisne

Riječ je o pristupu koji digitalizaciju ne promatra kao niz nepovezanih tehnoloških projekata, nego kao sustav javnih digitalnih kapaciteta na kojima se mogu graditi kvalitetnije, uključivije i otpornije gradske usluge. ITU-ov dokument Building digital public infrastructure for cities and communities objavljen je u okviru inicijative U4SSC i namijenjen je gradskim čelnicima, dužnosnicima, ministrima i kreatorima javnih politika.

U središtu poruke nalazi se jednostavna, ali važna ideja: grad ne postaje pametan zato što ima mnogo digitalnih rješenja, nego zato što ta rješenja mogu međusobno razgovarati, razmjenjivati podatke na siguran način i građanima pružati usluge koje su doista korisne. U4SSC pritom naglašava da digitalna javna infrastruktura može obuhvatiti interoperabilne sustave poput digitalnog identiteta, digitalnih plaćanja, platformi za razmjenu podataka i alata za pametno upravljanje gradom. Takav okvir, prema publikaciji, može pomoći gradovima da budu uključiviji, otporniji i više usmjereni na čovjeka.

Od digitalnih projekata prema digitalnom sustavu

Najveći problem mnogih gradova danas nije nedostatak tehnologije, nego višak nepovezanih rješenja. Jedan odjel nabavlja aplikaciju za promet, drugi uvodi platformu za komunalne prijave, treći razvija sustav za energetiku, a rezultat često bude mozaik koji je skup, teško održiv i frustrirajući za građane. Upravo zato ITU u dokumentu snažno inzistira na interoperabilnosti, otvorenim standardima i strateškom upravljanju. U sadržaju publikacije među ključnim temama istaknuti su interoperabilnost i otvoreni standardi, zaštita privatnosti po načelu „privacy by design“, sigurnosni mehanizmi za sprječavanje zlouporabe te javna nabava za skalabilnu digitalnu javnu infrastrukturu.

Takav pristup posebno je važan za lokalnu razinu vlasti jer gradovi nisu samo korisnici tehnologije, nego i organizatori svakodnevnog života. Ako digitalna infrastruktura dobro funkcionira, građani brže dolaze do usluga, grad lakše upravlja prometom, energijom i prostorom, a odluke se mogu donositi na temelju kvalitetnijih podataka. Ako ne funkcionira, nastaju novi digitalni silosi, povećavaju se troškovi, a javna uprava postaje ovisna o pojedinim dobavljačima. Nije slučajno što izvješće među glavnim izazovima navodi naslijeđene sustave, modele financiranja, digitalnu pristupačnost i opasnost od tzv. vendor lock-ina, odnosno prevelike vezanosti uz jednog tehnološkog isporučitelja.

Pametan grad mora biti i pravedan grad

Posebna vrijednost ITU-ova dokumenta jest to što digitalnu transformaciju ne svodi na tehniku, nego je povezuje s društvenim ciljevima. Publikacija je izričito povezana s Ciljem održivog razvoja 11, koji se odnosi na održive gradove i zajednice, ali i sa širom agendom održivog razvoja, globalnim digitalnim kompaktom te Paktom za budućnost. Drugim riječima, gradovi se pozivaju da digitalne alate koriste ne samo radi učinkovitosti, nego i radi veće jednakosti, otpornosti i kvalitete života.

Upravo zato među središnjim poglavljima publikacije nalaze se teme poput digitalne uključivosti i pristupačnosti, modela upravljanja koji promiču održivi razvoj, rodne ravnopravnosti, društvene uključenosti i ljudskih prava u urbanizaciji. To je važan odmak od starije logike „smart cityja“, u kojoj se često pretpostavljalo da će više tehnologije automatski proizvesti i bolji grad. Novo izvješće upozorava da bez jasnih pravila, uključivog dizajna i zaštite prava digitalizacija može produbiti postojeće razlike — između središta i periferije, digitalno pismenih i onih koji to nisu, bogatijih i siromašnijih četvrti, mlađih i starijih građana.

Kad digitalizacija ne uključuje sve, grad postaje brži samo za neke

To je poruka koju bi lokalni čelnici trebali shvatiti vrlo ozbiljno. Digitalna prijava komunalnog problema zvuči odlično, ali što s građaninom koji nema odgovarajući uređaj ili ne zna koristiti aplikaciju? Pametni sustav mobilnosti može poboljšati protočnost prometa, ali što ako ne uzima u obzir osobe s invaliditetom, starije građane ili rubna naselja? Digitalna javna infrastruktura, kako je opisuje ITU, mora zato biti sigurna, skalabilna, interoperabilna i uključiva. Bez te četiri pretpostavke, grad može postati tehnološki napredniji, ali ne nužno i javno korisniji.

Od klime do upravljanja: gdje se digitalna javna infrastruktura vidi u praksi

Dokument nije ostao samo na načelima. U sadržaju su jasno naznačena područja u kojima digitalna javna infrastruktura već pokazuje konkretne učinke: sigurna i otporna infrastruktura te prilagodba klimatskim promjenama, okolišna održivost i bioraznolikost, urbana gospodarska transformacija i industrijske inovacije, pametno digitalno upravljanje i podatkovno vođeno upravljanje gradom, kao i održiva urbana mobilnost, turizam i očuvanje kulturne baštine.

To znači da se tema ne tiče samo IT odjela u gradskoj upravi. Ona se tiče urbanista, prometnih stručnjaka, komunalnih poduzeća, službi civilne zaštite, kulturnih institucija i socijalnih službi. Kada grad ima dobro postavljene digitalne temelje, lakše može povezati sustave ranog upozoravanja, prometne podatke, upravljanje energijom, javne registre, participativne platforme i usluge za građane. Upravo u toj međusobnoj povezanosti leži stvarna vrijednost digitalne javne infrastrukture: ne u jednoj „čudesnoj“ aplikaciji, nego u sposobnosti grada da djeluje kao cjelina.

Što bi hrvatski gradovi iz ovoga trebali naučiti

Za hrvatske gradove ova je publikacija zanimljiva iz najmanje tri razloga. Prvo, podsjeća da digitalizacija ne smije biti projekt jednog mandata ni PR dodatak uz infrastrukturne radove, nego dugoročna javna politika. Drugo, upozorava da bez standarda, dobrog upravljanja podacima i otvorenosti prema interoperabilnosti svaka nova platforma može postati novi trošak i nova barijera.

Treće, jasno daje do znanja da se uspjeh ne mjeri samo brojem uvedenih digitalnih usluga, nego njihovim učinkom na svakodnevni život građana. Takav pristup U4SSC povezuje i sa svojim KPI okvirom za pametne održive gradove, koji je prema U4SSC-u već prihvaćen u više od 250 gradova diljem svijeta.

Hrvatski lokalni sustav već ima iskustva s fragmentiranim digitalnim rješenjima, različitim bazama podataka, neujednačenom razinom digitalne zrelosti i ograničenim kadrovskim kapacitetima. Upravo zato poruka ITU-a može biti dragocjena: prije nego što grad kupi novu aplikaciju, mora znati kako će se ona uklopiti u širi digitalni ekosustav, tko upravlja podacima, kako se štiti privatnost i može li se rješenje kasnije nadograditi bez potpune ovisnosti o jednom dobavljaču. To je možda manje atraktivno od predstavljanja novog „smart“ projekta, ali dugoročno vrijedi više.

Vrijeme za novu definiciju pametnog grada

Zaključak publikacije zvuči kao upozorenje, ali i kao prilika. U završnim poglavljima naglasak je na hitnosti djelovanja, globalnom vodstvu te na potrebi da se urbani razvoj učini otpornim na buduće promjene kroz tzv. „future-proofing“ i pristup koji nije vezan uz jednu tehnološku „hrpu“, odnosno stack-agnostic model digitalne javne infrastrukture. Drugim riječima, gradovi ne bi smjeli graditi budućnost na zatvorenim i kratkoročnim rješenjima, nego na prilagodljivim javnim digitalnim temeljima.

Ako se ta poruka ozbiljno shvati, mogla bi promijeniti i način na koji govorimo o pametnim gradovima. Jer grad budućnosti neće biti onaj koji ima najviše ekrana, senzora i aplikacija, nego onaj koji je uspio digitalnu infrastrukturu pretvoriti u javno dobro: dostupno, sigurno, pravedno i korisno. A to je, zapravo, puno ambiciozniji i važniji cilj od same digitalizacije.