Brownfieldi kao odgovor na stambenu krizu: Europa prostor za nove domove traži unutar gradova
BROWNFIELDI KAO ODGOVOR NA STAMBENU KRIZU: Izvješće naglašava da obnova brownfield lokacija može istodobno odgovoriti na više europskih izazova: potrebu za dostupnijim i kvalitetnijim stanovanjem, smanjenje emisija, bolju povezanost stanovnika s poslovima i javnim uslugama te konkurentnost gradova.
Europska stambena kriza sve se manje može promatrati samo kao pitanje cijena nekretnina. Riječ je o širem društvenom, gospodarskom i prostornom problemu: stanovi su sve skuplji, najamnine rastu, a gradovi se istodobno suočavaju s ograničenim prostorom za novu gradnju.
Prema Eurostatu, u četvrtom tromjesečju 2025. cijene kuća u EU porasle su 5,5 posto, a najamnine 3,2 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. U posljednjem desetljeću, od 2015. do trećeg tromjesečja 2025., cijene stanovanja porasle su 64,9 posto, dok su najamnine porasle 21,8 posto.
Neiskorištena zemljišta postaju strateška rezerva
U tom kontekstu sve više pozornosti dobivaju brownfieldi — zapuštena, nedovoljno korištena ili napuštena industrijska i infrastrukturna područja unutar postojećeg urbanog tkiva. To su prostori nekadašnjih tvornica, rafinerija, kamenoloma, skladišta ili prometnih zona koji često nose teret onečišćenja, degradiranog zemljišta i socijalnih problema, ali istodobno predstavljaju rijetku priliku za stvaranje novih četvrti bez daljnjeg širenja gradova na poljoprivredna i prirodna područja.
Izvješće koje su pripremili Arup, C40 Cities i Urban Partners naglašava da obnova brownfield lokacija može istodobno odgovoriti na više europskih izazova: potrebu za dostupnijim i kvalitetnijim stanovanjem, smanjenje emisija, bolju povezanost stanovnika s poslovima i javnim uslugama te konkurentnost gradova. Autori izvješća ističu da takvi projekti mogu smanjiti potrebu za novom energetskom i prometnom infrastrukturom jer se oslanjaju na već postojeće urbane sustave.
Obnova umjesto širenja gradova
Europska komisija već godinama brownfield redevelopment promatra kao održivu strategiju kojom se može ograničiti prenamjena otvorenog prostora i poljoprivrednog zemljišta u stambene, komercijalne ili industrijske namjene. Komisija pritom naglašava da obnova brownfielda, za razliku od gradnje na zelenim površinama, može pomoći u smanjenju betonizacije tla i sanaciji onečišćenih područja.
Ta se logika uklapa u širi europski cilj “no net land take” do 2050., odnosno zaustavljanje neto gubitka prirodnog i poluprirodnog zemljišta. Podaci Europske agencije za okoliš pokazuju da se pritisak na zemljište nastavlja: prosječna godišnja neto prenamjena zemljišta u gradovima i njihovim funkcionalnim područjima porasla je oko 32 posto, s 410 četvornih kilometara godišnje u razdoblju 2012.–2018. na 540 četvornih kilometara godišnje u razdoblju 2018.–2021. Najviše su pogođena obradiva zemljišta i pašnjaci, a potom šume.
Uspješni europski primjeri pokazuju da obnova zapuštenih područja može postati razvojni, a ne samo komunalni projekt
Iz navedenih se razloga obnova brownfield lokacija sve više nameće kao pragmatičan odgovor: gradovi ne moraju nužno rasti prema van, nego mogu ponovno aktivirati ono što već imaju. Takav pristup ne znači samo izgradnju stanova, nego i stvaranje mješovitih četvrti s javnim prostorima, radnim mjestima, zelenom infrastrukturom i uslugama. Uspješni europski primjeri, poput prenamjene bivših industrijskih zona u Barceloni, Londonu ili Kopenhagenu, pokazuju da obnova zapuštenih područja može postati razvojni, a ne samo komunalni projekt.
Stambena politika Europske unije također se kreće u tom smjeru, ali je ključni izazov provedba
Europski plan za priuštivo stanovanje temelji se na četiri stupa: povećanju ponude stanova, mobiliziranju ulaganja, neposrednoj potpori uz provedbu reformi te zaštiti najpogođenijih skupina. Komisija pritom posebno ističe obnovu postojećeg stambenog fonda i prenamjenu nestambenih zgrada u priuštivo stanovanje kao dio rješenja za tržišta pod najvećim pritiskom.
Ključni izazov ostaje provedba. Brownfield projekti često su složeniji od gradnje na praznom zemljištu jer zahtijevaju rješavanje vlasničkih odnosa, sanaciju tla, promjene prostornih planova, javna ulaganja i dugoročnu suradnju gradova, investitora i zajednice. No upravo zbog toga mogu imati veći javni učinak: umjesto da stambena kriza potiče daljnje širenje urbanih granica, obnova zapuštenih zona može Europi ponuditi održiviji model rasta — s više stanova, manje zauzimanja novog zemljišta i kvalitetnijim gradskim prostorom.
