Pametno urbano gostoprimstvo: Zašto će gradovi budućnosti biti dizajnirani oko iskustva

Pametni grad budućnosti neće se mjeriti samo brojem senzora, aplikacija i povezanih usluga. Novi koncept urbane gostoljubivosti u središte stavlja iskustvo ljudi: koliko se lako snalaze, osjećaju sigurno i koriste grad. Tehnologija tako postaje nevidljiva pomoć u svakodnevnom životu, dostupna svima.

Godinama se pojam pametnog grada povezivao ponajprije s digitalizacijom, senzorima, velikim količinama podataka, pametnim prometom i povezivanjem javnih usluga. No grad može imati najmoderniju tehnologiju i istodobno ostati mjesto u kojem se ljudi teško snalaze, dugo čekaju, ne razumiju upute ili jednostavno nemaju osjećaj da je prostor oblikovan prema njihovim potrebama.

Upravo tu nastupa koncept Smart Urban Hospitality, odnosno pametne urbane gostoljubivosti. Kako objašnjava Tomorrow.City, sljedeća faza razvoja pametnih gradova mogla bi se manje baviti pitanjem koliko tehnologije grad posjeduje, a više time kakvo iskustvo pruža ljudima koji u njemu žive, rade ili ga posjećuju.

Gostoljubiv grad nije samo grad prilagođen turistima

Urbana gostoljubivost u ovom smislu nema mnogo veze s klasičnim shvaćanjem turizma i hotelijerstva. Riječ je o sposobnosti grada da stanovniku ili posjetitelju omogući da se jednostavno kreće, pronađe informacije, koristi javne usluge i razumije što treba napraviti u određenom trenutku.

Ponekad su za to važnije male intervencije od milijunskih tehnoloških projekata. Jasna oznaka na kolodvoru, klupa ondje gdje se dugo čeka, hlad na autobusnoj postaji, pristupačan javni zahod ili razumljivo objašnjen administrativni postupak mogu bitno promijeniti doživljaj grada. Tomorrow.City zato naglašava da tehnologija najveću vrijednost postiže upravo onda kada postane gotovo nevidljiva – kada smanjuje napor koji grad zahtijeva od čovjeka.

Umjetna inteligencija pritom može pojednostavniti složen administrativni jezik i ponuditi informacije prilagođene situaciji korisnika, dok senzori mogu pratiti gužvu, temperaturu, buku ili popunjenost prostora. Podaci tada više nisu cilj sami po sebi, nego alat kojim grad može predvidjeti probleme prije nego što ih građanin uopće osjeti.

Takvo razmišljanje dobro se uklapa i u europski smjer digitalne i zelene transformacije. Europska komisija među važnim područjima digitalne tranzicije turizma navodi analitiku podataka, upravljanje iskustvom u stvarnom vremenu i tehnološki osnažene destinacije, dok su pristupačnost, društveni učinci i dobrobit dio šire slike otpornijeg turizma.

Helsinki pokazuje kako tehnologija može služiti svakodnevnom životu

Prvi elementi takvog pristupa već postoje u europskim gradovima. Helsinki je posebno zanimljiv jer u svojoj strategiji za razdoblje 2025.–2029. među prioritetima izričito navodi jednostavniju svakodnevicu i funkcionalne usluge. Grad naglašava jednostavno kretanje različitim oblicima prijevoza, sigurnije i ugodnije uvjete za pješake te pristupačnost gradskih prostora.

Još je važnije što građani nisu zamišljeni samo kao korisnici gotovog sustava. Helsinški model sudjelovanja omogućuje stanovnicima, organizacijama i poslovnoj zajednici utjecaj na razvoj usluga i grada, a među ciljevima su povećanje jednakosti i poboljšanje kvalitete javnih usluga. Grad koristi i participativno budžetiranje te različite digitalne i fizičke kanale za uključivanje stanovnika.

To pokazuje važnu promjenu u razumijevanju pametnog grada. Više nije dovoljno izgraditi aplikaciju i proglasiti uslugu digitaliziranom. Ako građanin ne razumije aplikaciju, ne može je koristiti ili mu ona postupak čini još složenijim, tehnološka modernizacija nije nužno poboljšala njegovo iskustvo.

Slična logika sve više ulazi i u turistički sektor. Europska politika tranzicije turizma povezuje digitalizaciju sa zelenom tranzicijom, otpornošću i uključivošću, što znači da buduće turističke destinacije neće konkurirati samo brojem atrakcija ili hotelskih kreveta, nego i jednostavnošću, pristupačnošću te kvalitetom cjelokupnog iskustva.

Novi pokazatelj uspješnosti grada mogao bi biti – koliko rijetko morate tražiti pomoć

Najzanimljiviji dio koncepta pametne urbane gostoljubivosti možda je ideja da gradove počnemo drukčije mjeriti. Danas pratimo trajanje putovanja, broj digitaliziranih usluga, prometne gužve ili količinu zelenih površina. Mnogo rjeđe mjerimo koliko se puta čovjek izgubio, koliko je teško razumio oznake, je li imao gdje sjesti ili koliko mu je pomoći trebalo da obavi jednostavan administrativni postupak.

Takvi pokazatelji posebno su važni za starije osobe, djecu, osobe s invaliditetom, strance koji ne poznaju jezik te neurodivergentne osobe. Grad projektiran prema jednom zamišljenom „prosječnom korisniku“ teško može biti istinski pametan.

Budućnost pametnih gradova zato možda neće izgledati poput znanstvenofantastičnih metropola prepunih ekrana i robota. Naprotiv, najbolja tehnologija mogla bi biti ona koju gotovo i ne primjećujemo: sustav koji zna kada stiže autobus, navigacija koja jasno vodi do odredišta, digitalna usluga koju svatko razumije ili javni prostor u kojem se čovjek jednostavno osjeća ugodno.

U tom smislu najpametniji grad neće biti onaj koji može pokazati najviše tehnologije, nego onaj u kojem stanovnik što rjeđe mora razmišljati o tome koliko je grad složen. Tehnologija, urbanizam, informacije i javne usluge tada rade zajedno – a konačni rezultat nije još jedan „smart city“ projekt, nego grad u kojem je svakodnevni život jednostavno lakši.