Umjetna inteligencija guta struju i vodu: hoće li gradovi platiti cijenu digitalne revolucije?

Umjetna inteligencija obećava pametnije gradove, učinkovitije usluge i gospodarski rast. No iza digitalne revolucije kriju se golemi podatkovni centri koji troše sve više električne energije i vode. Dok tehnološke tvrtke najavljuju milijardna ulaganja, gradovi se suočavaju s pitanjem: tko će platiti cijenu?

Utrka za razvoj umjetne inteligencije otvara novu gospodarsku priliku, ali i ozbiljnu dilemu za lokalne vlasti. Podatkovni centri postaju jednako važni za suvremeno gospodarstvo kao prometnice, elektrane ili telekomunikacijske mreže. Istodobno, njihova izgradnja zahtijeva goleme količine energije, snažne elektroenergetske mreže, sustave hlađenja i sve češće pristup značajnim količinama vode.

Kako upozorava portal Tomorrow.City, gradovi se nalaze između želje za privlačenjem tehnoloških ulaganja i potrebe za zaštitom prirodnih resursa, infrastrukture i kvalitete života stanovnika. Pitanje više nije trebaju li nam podatkovni centri, nego pod kojim uvjetima njihov razvoj može biti održiv.

Potrošnja električne energije mogla bi se udvostručiti do 2030. godine

Razmjere problema najbolje pokazuju podaci Međunarodne agencije za energiju (IEA). Prema njezinu izvješću Energy and AI, podatkovni centri 2024. godine potrošili su približno 415 teravatsati električne energije, odnosno oko 1,5 posto ukupne svjetske potrošnje.

Novije procjene IEA-e pokazuju da je potrošnja 2025. porasla na približno 485 teravatsati, uz očekivanje da će do 2030. dosegnuti čak 950 teravatsati. To bi predstavljalo oko tri posto ukupne svjetske potrošnje električne energije. Posebno zabrinjava podatak da je potrošnja podatkovnih centara namijenjenih umjetnoj inteligenciji tijekom 2025. porasla za čak 50 posto.

Problem nije samo u ukupnoj količini energije nego i u njezinoj geografskoj koncentraciji. Za razliku od kućanstava i manjih poslovnih korisnika, veliki podatkovni centri mogu na jednoj lokaciji zahtijevati električnu snagu usporedivu s velikim industrijskim postrojenjima. To stvara pritisak na lokalne elektroenergetske mreže, koje često nisu projektirane za tako naglo povećanje potrošnje.

Posljedice mogu biti skupe. Priključivanje novih objekata zahtijeva izgradnju trafostanica, dalekovoda i dodatnih proizvodnih kapaciteta. Ako se troškovi ne raspodijele odgovarajućim ugovorima i regulatornim pravilima, dio financijskog opterećenja mogao bi se preliti na ostale korisnike električne energije.

Za gradove to otvara neugodno pitanje: trebaju li stanovnici i lokalno gospodarstvo sudjelovati u financiranju infrastrukture koja prvenstveno služi velikim tehnološkim kompanijama?

Posebno je zanimljivo da se tehnološki razvoj odvija znatno brže od razvoja energetske infrastrukture. Podatkovni centar moguće je izgraditi za nekoliko godina, dok proširenje elektroenergetske mreže i osiguravanje novih izvora energije često zahtijeva znatno dulje razdoblje.

Voda postaje novo žarište sukoba između gradova i tehnoloških kompanija

Osim električne energije, sve veći problem predstavlja potrošnja vode. Poslužitelji u podatkovnim centrima tijekom rada proizvode velike količine topline, zbog čega su potrebni snažni rashladni sustavi. Neki od njih koriste vodu koja isparava tijekom hlađenja, što može dodatno opteretiti lokalne vodne resurse.

Prema podacima koje prenosi Tomorrow.City, američki podatkovni centri 2023. godine potrošili su približno 64 milijarde litara vode. Takva potrošnja posebno zabrinjava u područjima koja se već suočavaju sa sušama, visokim temperaturama i ograničenim zalihama pitke vode.

Međutim, postoje velike razlike među tehnologijama hlađenja. Zatvoreni rashladni sustavi mogu znatno smanjiti potrebu za stalnim dovodom nove vode, dok korištenje pročišćenih otpadnih voda može ublažiti pritisak na izvore pitke vode. Primjerice, pojedini podatkovni centri u američkom Phoenixu koriste pročišćene otpadne vode za hlađenje.

Zanimljiva rješenja dolaze i iz Europe. U Helsinkiju se otpadna toplina podatkovnih centara koristi za grijanje stambenih objekata, čime se energija koja bi inače bila izgubljena pretvara u koristan resurs. U japanskom gradu Bibai snijeg prikupljen tijekom zime koristi se za hlađenje, dok se višak topline upotrebljava u uzgoju jegulja.

Dodatne mogućnosti otvara istraživanje koje je predstavila Europska komisija. Znanstvenici istražuju kako otpadnu toplinu podatkovnih centara iskoristiti za pročišćavanje vode i izdvajanje ugljikova dioksida, čime bi se smanjio njihov okolišni otisak.

Europa uvodi pravila, a gradovi moraju naučiti pregovarati

Europska unija sve ozbiljnije pristupa pitanju održivosti podatkovnih centara. Prema izvješću Europske komisije, podatkovni centri u EU-u 2024. godine potrošili su približno 68 teravatsati električne energije, a do 2030. potrošnja bi mogla dosegnuti 114 teravatsati, odnosno oko 3,2 posto ukupne potrošnje električne energije u Uniji.

Europska komisija u listopadu 2026. predstavila je i novu inicijativu za ocjenjivanje održivosti podatkovnih centara. Predloženi sustav trebao bi omogućiti transparentnije praćenje potrošnje energije i vode, energetske učinkovitosti te korištenja otpadne topline. Prve oznake održivosti očekuju se tijekom 2027. godine.

Za gradove i općine takav razvoj događaja predstavlja važnu priliku. Umjesto bezuvjetnog privlačenja investitora, lokalne vlasti mogu u okviru svojih zakonskih ovlasti i prostornih planova zahtijevati detaljne procjene utjecaja na elektroenergetsku i vodovodnu infrastrukturu, primjenu učinkovitih rashladnih tehnologija te razmatranje mogućnosti korištenja otpadne topline.

Posebno bi korisno bilo povezivanje podatkovnih centara sa sustavima daljinskoga grijanja, industrijskim zonama i lokalnim obnovljivim izvorima energije. Time bi infrastruktura umjetne inteligencije mogla postati dio šireg gradskog energetskog sustava, a ne samo njegov veliki potrošač.

Za hrvatske gradove ova je tema posebno važna zbog sve većih ulaganja u digitalizaciju, obnovljive izvore energije i modernizaciju komunalne infrastrukture. Premda Hrvatska zasad nije među najvećim europskim središtima podatkovne industrije, budući investicijski projekti mogli bi otvoriti ista pitanja s kojima se već suočavaju razvijenija tržišta.

Privlačenje podatkovnog centra može donijeti ulaganja, nova radna mjesta i povećanje gospodarske aktivnosti. Međutim, stvarne koristi potrebno je usporediti s troškovima infrastrukture, potrošnjom resursa i dugoročnim obvezama lokalne zajednice. Posebno treba razlikovati privremena radna mjesta tijekom izgradnje od trajnog zapošljavanja nakon početka rada.

Umjetna inteligencija nedvojbeno će postati važan dio budućnosti gradova. No njezin razvoj ne smije se promatrati odvojeno od energetike, vodoopskrbe, prostornog planiranja i zaštite okoliša. Gradovi koji na vrijeme uspostave jasne kriterije za takva ulaganja mogli bi ostvariti najveće koristi.

Jer pravo pitanje više nije mogu li si gradovi priuštiti umjetnu inteligenciju, nego mogu li si priuštiti njezin nekontrolirani razvoj.