Pametna kino dvorana koja čita emocije gledatelja
PAMETNO KINO: Što bi filmovi postali kad bi znali točan trenutak u kojem vam srce ubrza, pogled pobjegne ili pažnja popusti? U Bristolu znanstvenici grade kino koje ne pita gledatelje što misle nakon projekcije, nego čita njihove reakcije dok priča još traje — i već sada otvara sasvim novu eru filmske umjetnosti.
U običnom kinu publika ostavlja kokice, dojam i možda pokoju objavu na društvenim mrežama. U novom “Smart Cinema” prostoru Sveučilišta u Bristolu iza gledatelja ostaje nešto mnogo preciznije: trag otkucaja srca, pokreta tijela, pogleda i moždane aktivnosti.
Senzori u mraku
Riječ je o istraživačkom kinu smještenom u sklopu MyWorlda, u prostoru The Sheds na novom kampusu Temple Quarter, koje Sveučilište u Bristolu opisuje kao prvi potpuno instrumentirani auditorij te vrste.
Naizgled, sve počinje kao svaka projekcija: zamračena dvorana, platno, zvuk i gledatelji. No razlika je u opremi. U dvorani se koriste uređaji za praćenje srčanog ritma, EEG naglavci, infracrvene kamere i druga mjerna tehnologija koja bilježi reakcije u stvarnom vremenu.
Smithsonian navodi da kino ima 35 mjesta, laserski projektor visoke razlučivosti i Dolby ozvučenje, ali i senzore koji prate puls, moždane valove, toplinu tijela, reakcije kože i pokrete očiju.
Prvi test: znanstvena fantastika za znanstveno kino
Prvi film testiran u tom prostoru bio je RENO, kratka znanstvenofantastična drama redatelja Roba Hiflea i produkcijske kuće Lux Aeterna. Tema filma gotovo je programska: povjerenje, manipulacija i odnos čovjeka prema naprednoj tehnologiji. U kontroliranim uvjetima film je prikazan skupini od 200 pozvanih sudionika, a istraživači sa sveučilišta u Bristolu i Bathu pratili su njihove fiziološke i emocionalne reakcije.
Cilj nije tek otkriti je li se nekome film “svidio”
Klasične ankete nakon projekcije ovise o pamćenju, raspoloženju i spremnosti gledatelja da svoje dojmove pretoči u riječi. Pametno kino pokušava uhvatiti ono što se dogodi prije objašnjenja: trenutak napetosti, zbunjenosti, smijeha, dosade ili potpune uronjenosti u priču. Profesor neuropsihologije Iain Gilchrist ističe da takvi podaci mogu pokazati kako pojedine scene oblikuju razumijevanje priče i pomoći u odlukama o najupečatljivijoj montaži.
Znanstvena pozadina takvog pristupa već postoji. Istraživanja o uronjenosti publike pokazala su da se srčani ritam gledatelja može usklađivati kada su snažno usmjereni na priču, a studija objavljena u Scientific Reportsu zaključila je da sama narativna informacija može potaknuti sinkronizaciju srčanog ritma među gledateljima, čak i kada se sadržaj prenosi različitim osjetilnim kanalima. Drugim riječima, dobra priča ne pokreće samo misli, nego i tijelo.
Alat za hrabrije filmove ili recept za sigurnu formulu?
Za filmske studije ovakav sustav zvuči kao san: prije premijere mogu vidjeti gdje publika gubi pozornost, kada se emocionalno uključuje i koji kadar proizvodi najjači učinak. Za autore bi to mogao biti dodatni alat, osobito u fazi montaže, kada se odlučuje što ostaje, što se skraćuje, a što potpuno ispada iz filma.
No upravo tu počinje osjetljiviji dio priče. Ako se svaki drhtaj, treptaj i otkucaj srca pretvori u podatak, postavlja se pitanje tko tim podacima upravlja, koliko se dugo čuvaju i mogu li se koristiti izvan istraživačkog konteksta. Europski Akt o umjetnoj inteligenciji predviđa obvezu jasnog informiranja ljudi kada su izloženi sustavima za prepoznavanje emocija ili biometrijsku kategorizaciju, a britanski ICO podsjeća da osjetljivi osobni podaci zahtijevaju višu razinu zaštite i jasnu pravnu osnovu obrade.
Pametno kino zato nije samo tehnološka atrakcija, nego i ogledalo budućnosti zabave. Može pomoći redateljima da bolje razumiju publiku, ali može i pojačati pritisak da se snimaju samo filmovi koji “dobro prolaze” na grafovima. Najuzbudljivije pitanje više nije može li kino izmjeriti naše emocije. Pitanje je hoćemo li, kad ih jednom izmjeri, još uvijek dopustiti filmovima da nas iznenade.
