Nizozemska želi grijanje bez plina, ali cijena priključka mogla bi zakočiti zelenu tranziciju
Nizozemska ubrzava odmak od prirodnog plina, ali računi za priključenje kućanstava na toplinarske mreže postaju ozbiljna prepreka. Dok država toplinske mreže vidi kao važan dio energetske tranzicije, visoki početni troškovi otvaraju pitanje: tko će na kraju platiti prelazak na čišće grijanje za sve?
Nizozemska već godinama pokušava smanjiti ovisnost kućanstava o prirodnom plinu, a toplinarske mreže pritom imaju važnu ulogu. Umjesto vlastitog plinskog kotla, zgrade se mogu grijati toplinom proizvedenom centralno ili preuzetom iz industrijskih procesa, geotermalnih izvora i drugih lokalno dostupnih izvora. Problem je što infrastruktura potrebna za takav sustav može biti iznimno skupa.
Upravo se na financijsku stranu tranzicije upozorava, otvarajući pitanje visokih troškova priključivanja na nizozemske toplinarske mreže. Trošak nije ograničen samo na cijev koja ulazi u kuću: potrebno je graditi čitavu mrežu, raskopavati ulice, postavljati toplinske stanice te prilagođavati instalacije u zgradama.
Priključak je reguliran, ali postoji dodatni trošak
Nizozemski regulator Autoriteit Consument & Markt (ACM) za 2026. propisuje da standardni novi priključak na postojeću toplinarsku mrežu, uključujući do 25 metara cjevovoda, može stajati najviše 5.296,30 eura. Svaki dodatni metar može se naplatiti do 381,49 eura.
No to nije nužno konačan račun. Ako se gradi potpuno nova toplinarska mreža, vlasniku nekretnine može biti obračunata i dodatna projektna odnosno kontribucijska naknada za pokrivanje troškova izgradnje mreže. Kako objašnjava ACM-ov potrošački servis ConsuWijzer, regulator ne određuje maksimalnu visinu te dodatne naknade. Upravo zato stvarni trošak prelaska pojedinog kućanstva može biti znatno veći od regulirane cijene samog priključka.
Troškovima infrastrukture treba pridodati i moguće zahvate unutar kuće – primjerice prilagodbu sustava grijanja, radijatora ili podnog grijanja. Nizozemski Nationaal Warmtefonds upravo zato omogućuje financiranje ne samo priključne naknade nego i radova potrebnih za priključenje.
Država pokušava ublažiti početni financijski udar. Prema informacijama nizozemskog centra Milieu Centraal, vlasnici koji ispunjavaju uvjete u 2026. mogu za individualni priključak ostvariti 3.775 eura subvencije. Jedan od ključnih uvjeta jest da nakon priključenja kuća bude odvojena od plinske mreže.
Paradoks tranzicije: zelenija toplina traži skupu infrastrukturu
Problem pokazuje jednu od slabijih točaka europske energetske tranzicije. Toplinska mreža može desetljećima opskrbljivati čitave četvrti i omogućiti iskorištavanje topline koja bi inače završila u okolišu, ali prije prve isporučene jedinice energije potrebno je financirati kilometre cjevovoda i ostalu infrastrukturu.
Da je upravo infrastruktura presudan troškovni čimbenik, pokazala su i ranija nizozemska istraživanja. Analiza objavljena u časopisu Journal of Industrial Ecology procijenila je u promatranom scenariju infrastrukturnu investiciju toplinarskih mreža na oko 26.000 eura po zgradi, uz dodatna ulaganja vlasnika. Autori zaključuju da upravo infrastruktura snažno utječe na ukupnu ekonomsku isplativost takvih sustava.
Nizozemska zato sve više pokušava promatrati cijeli životni vijek različitih načina grijanja, a ne samo početnu investiciju
Državni alat za procjenu troškova krajnjih korisnika od ljeta 2026. omogućuje općinama usporedbu troškova različitih rješenja tijekom 30 godina, uključujući investicije, potrošnju energije, održavanje, financiranje i eventualnu ponovnu kupnju toplinske pumpe.
Toplinske mreže tako ostaju važan kandidat za dekarbonizaciju gusto naseljenih gradskih četvrti, ali nizozemski primjer pokazuje da tehnički dobro rješenje nije automatski i financijski prihvatljivo rješenje. Ako država, općine i energetske tvrtke ne pronađu model kojim će golemi početni infrastrukturni trošak rasporediti na prihvatljiv način, kućanstva bi mogla postati najmanje spreman sudionik tranzicije koja se upravo zbog njih provodi.
