Rješavanje svjetske stambene krize zahtijeva više od nove gradnje

Globalna stambena kriza sve se manje može svesti na jednostavnu tvrdnju da “nedostaje stanova”. Problem je dublji: milijuni ljudi nemaju pristup sigurnom, priuštivom i dobro povezanom domu, dok rast cijena, klimatski rizici i loše urbanističke odluke dodatno guraju stanovanje izvan dosega građana.

U raspravama o stambenoj krizi često se prvo spominje broj novih stanova. No sve više stručnjaka upozorava da sama količina izgrađenih jedinica ne znači mnogo ako se one nalaze daleko od radnih mjesta, javnog prijevoza, škola, zdravstvenih usluga i osnovne infrastrukture. Upravo na tome inzistira i analiza koju je objavio Tomorrow.City, izvorno pripremljena u suradnji s World Resources Instituteom: ključna pitanja nisu samo koliko graditi, nego gdje se gradi, za koga se gradi te kako se gradnja financira.

Dom nije samo kvadrat, nego pristup poslu, školi i sigurnosti

Razmjeri problema su golemi. Prema UN-ovu izvješću o ciljevima održivog razvoja, između 1,6 i 3 milijarde ljudi u svijetu suočava se s problemom priuštivosti stanovanja, dok oko 1,12 milijardi ljudi živi u slamovima ili neformalnim naseljima, često bez osnovnih usluga i u prenapučenim uvjetima. UN pritom naglašava da se stambena kriza mora rješavati zajedno s pitanjima prometa, infrastrukture, pristupa zemljištu, financiranja i uključivanja građana u urbanističko planiranje.

Problem nije ograničen samo na siromašnije zemlje ili gradove globalnog juga. U Europi se stanovanje također pretvorilo u jedno od ključnih socijalnih i političkih pitanja. Eurostat navodi da su cijene kuća u Europskoj uniji između 2010. i 2024. porasle za 53 posto, dok su najamnine u istom razdoblju porasle za 25 posto. Istodobno su troškovi gradnje novih stambenih zgrada u EU porasli za 56 posto, što dodatno otežava izgradnju priuštivih stanova.

Rješenje nije samo širenje gradova prema periferiji

Ako se novi stanovi grade daleko od javnog prijevoza i radnih mjesta, kućanstva možda dobiju krov nad glavom, ali gube vrijeme i novac na svakodnevna putovanja. Takav model povećava prometne gužve, emisije i ovisnost o automobilu. Suprotan pristup je gradnja u blizini javnog prijevoza, mješovita namjena prostora i bolje povezivanje stanovanja s poslovima, školama i uslugama. Tomorrow.City pritom navodi da urbanističke odluke mogu smanjiti troškove kućanstava, emisije i socijalnu izolaciju, ali samo ako se planiraju sustavno.

Klimatska kriza dodatno mijenja pravila igre. Neformalna naselja i stanovi slabije kvalitete često su smješteni na područjima izloženima poplavama, ekstremnim vrućinama ili klizištima. UN upozorava da rast temperatura i rizik od poplava pogađaju upravo gradove, a osobito ranjive zajednice koje već nemaju dovoljno infrastrukture i javnih usluga. To znači da stambena politika više ne može biti odvojena od politike prilagodbe klimatskim promjenama.

Europa traži novi model: više stanova, ali i drukčije financiranje

U Europi se sve jasnije vidi da tržište samo ne može riješiti problem priuštivog stanovanja. OECD-ova baza podataka o priuštivom stanovanju prati pokazatelje stanovanja kroz tri velika područja: tržište nekretnina, uvjete i priuštivost stanovanja te javne politike. Takav pristup pokazuje da se stambena kriza ne može promatrati samo kroz cijenu kvadrata, nego i kroz kvalitetu stanovanja, trošak kućanstva, javne potpore, beskućništvo i dostupnost socijalnog stanovanja.

Europska komisija zato priprema Affordable Housing Act, odnosno zakonodavni okvir za priuštivo stanovanje, koji bi trebao biti predstavljen 2026. Cilj je državama članicama, regijama i lokalnim vlastima dati alate za prepoznavanje područja pod snažnim stambenim pritiskom te za donošenje mjera koje mogu uključivati regulaciju kratkoročnog najma, bolje korištenje praznih nekretnina, razvoj socijalnog stanovanja i pojednostavljenje postupaka planiranja i izdavanja dozvola.

Komisija u širem Europskom planu za priuštivo stanovanje naglašava četiri smjera djelovanja: povećanje ponude stanova, mobilizaciju ulaganja, hitnu pomoć uz strukturne reforme te zaštitu najpogođenijih skupina. Među predviđenim mjerama su nova paneuropska investicijska platforma, pojednostavljenje pravila o državnim potporama, brži postupci izdavanja dozvola i mjere za studente, mlade, ključne radnike i osobe u riziku od beskućništva.

To je važno jer priuštivost ne ovisi samo o visini najamnine ili rate kredita. Na nju utječu i kamatne stope, dostupnost kredita, cijena osiguranja, energetska učinkovitost zgrade, troškovi prijevoza i pravna sigurnost stanara. U neformalnim naseljima dodatni je problem što ljudi često nemaju jasno vlasništvo ili formalni status, pa ne mogu doći do kredita za obnovu ili sigurnije stanovanje. Tomorrow.City zato upozorava da financijski i pravni sustavi mogu ili proširiti pristup stanovanju ili dodatno učvrstiti nejednakosti.

U europskom kontekstu posebno je osjetljivo pitanje kratkoročnog najma u turističkim i velikim gradovima

Europska komisija navodi da skupi smještaj u gradovima i turističkim područjima otežava lokalnom stanovništvu pronalazak doma, pa se u okviru budućeg zakonodavstva razmatraju mjere koje bi lokalnim vlastima dale jasnije mogućnosti djelovanja, uz očuvanje ravnoteže između turizma i prava stanovnika na priuštiv dom.

Zaključak je da stambena kriza nema jedno jednostavno rješenje. Graditi treba, ali ne bilo gdje, ne bilo kako i ne samo za one koji već imaju pristup kapitalu. Novi stanovi moraju biti povezani s javnim prijevozom, radnim mjestima i osnovnim uslugama; moraju biti energetski učinkoviti i otporni na klimatske rizike; a modeli financiranja moraju uključiti i one koje tržište najlakše isključuje. Drugim riječima, stanovanje više nije samo pitanje građevinskog sektora, nego temeljno pitanje razvoja gradova, socijalne sigurnosti i kvalitete života.