Japanci ne ruše stabla koja im smetaju – jednostavno ih presele na drugo mjesto

U Japanu se i odrasla stabla mogu „preseliti“ da ustupe mjesto cestama, zgradama ili drugim projektima. Umjesto motornih pila, u akciju ulaze strojevi koji podižu stablo s velikim dijelom korijena i sele ga na novu lokaciju – pokušavajući pomiriti razvoj gradova i očuvanje zelenila među zgradama.

Kada se na putu novoj zgradi, prometnici ili drugom infrastrukturnom projektu nađe veliko i zdravo stablo, najjednostavnije rješenje obično je njegovo uklanjanje. No u Japanu postoje specijalizirane metode kojima se čak i velika odrasla stabla mogu preseliti zajedno s velikim dijelom tla i korijenskog sustava te ponovno posaditi na drugom mjestu.

Japanska tvrtka Seibu Landscape opisuje metodu u kojoj specijalizirani teški stroj obuhvaća korijensku balu, podiže stablo, prevozi ga i postavlja na pripremljenu novu lokaciju. Prednost takvog postupka jest što se vađenje, prijevoz i ponovna sadnja mogu obaviti u relativno kratkom vremenu, a pritom se nastoji sačuvati izvorni oblik krošnje. Metoda je namijenjena upravo presađivanju stabala velikog promjera.

Stroj podiže cijelo stablo zajedno s korijenjem

Još detaljniji opis daje japanska tvrtka Tobu Ryokuchi. Njezina metoda koristi strojeve na gusjenicama ili kotačima s posebnim priključkom koji svojevrsnim „vilicama“ zahvaća veliku korijensku balu. Deblo se pritom učvršćuje za stroj, nakon čega se stablo podiže i u uspravnom položaju prevozi do nove sadne jame. Ondje se spušta u tlo, zatrpava i zalijeva, a nakon sadnje prema potrebi se postavljaju potpornji i provodi dodatna njega.

Takav zahvat nije rezerviran samo za mala ukrasna stabla. Tobu Ryokuchi navodi projekt u kojem je preseljeno približno 170 velikih stabala opsega debla od 150 do 350 centimetara, uz još oko tisuću manjih primjeraka. U drugom projektu presađivani su oko 15 metara visoki ginkovi i japanske trešnje čiji je opseg debla dosezao dva do tri metra.

Druga japanska tvrtka, Seibu Landscape, navodi da njezina mehanizirana tehnika može preseliti stabla s korijenskom balom promjera do oko tri metra i promjerom pri osnovi debla do približno jednog metra. U projektu u Musashinu u Tokiju tom su metodom, primjerice, premješteni japanski crveni borovi i lagerstremija.

No moderna mehanizacija nije jedini način. U Japanu postoji i tradicionalna tehnika tatebiki, odnosno pomicanje velikog stabla u uspravnom položaju. U jednom iznimnom zahvatu dva golema kamforovca mase približno 70 i 100 tona premještena su bez rezanja glavnih grana i debla, primjenom tradicionalne tehnike čiji korijeni sežu u razdoblje Edo. Ise Landscape Construction opisuje taj projekt i postupak.

Zašto sačuvati staro stablo umjesto zasaditi novo?

Razlog nije samo sentimentalan. Veliko, desetljećima razvijano stablo odmah pruža ono za što će mladoj sadnici trebati mnogo godina: široku krošnju, hlad, stanište za životinje i znatnu količinu pohranjenog ugljika. Američka Agencija za zaštitu okoliša (EPA) navodi da gradsko drveće snižava temperaturu zahvaljujući sjeni i evapotranspiraciji, pomaže upravljanju oborinskim vodama, poboljšava kvalitetu zraka te skladišti ugljik. Drveće je istodobno važno stanište pticama, kukcima oprašivačima i drugim gradskim životinjama.

Upravo zato presađivanje može imati smisla kada se vrijedno odraslo stablo nalazi na prostoru predviđenom za gradnju. Umjesto da se izgube desetljeća rasta i zatim čeka da nova sadnica jednoga dana razvije sličnu krošnju, postojeće se zelenilo pokušava sačuvati i uklopiti u novi prostor.

Ipak, preseljenje velikog stabla nije ekološka čarolija koja uvijek uspijeva

Prilikom vađenja neizbježno se gubi dio korijena, a uspjeh ovisi o vrsti i starosti stabla, njegovu zdravstvenom stanju, veličini korijenske bale, godišnjem dobu, tlu, udaljenosti prijevoza i njezi nakon sadnje. Japansko znanstveno istraživanje objavljeno u časopisu Japanese Society of Revegetation Technology pokazalo je koliko veličina sačuvane korijenske bale može utjecati na protok vode i oporavak presađenog stabla – veća korijenska bala može pridonijeti boljem nastavku rasta.

Ponekad priprema traje mjesecima ili godinama. Prilikom obnove kompleksa Shin-Daibiru u Osaki odabrano je 25 stabala za moguću selidbu, a 22 zdrava primjerka na kraju su presađena. Prije zahvata stabla su pripremana osam do 11 mjeseci, nakon čega su privremeno posađena i gotovo četiri godine oporavljana prije povratka u novi vrt površine oko 3300 četvornih metara. Daibiru detaljno opisuje cijeli projekt.

Japanski primjer zato nije poruka da bi svako stablo trebalo pod svaku cijenu premještati, nego da između dvije krajnosti – rušenja projekta ili rušenja stabla – ponekad postoji i treća mogućnost. Kada su stablo, prostor i troškovi prikladni, desetljeća prirodnog rasta mogu se doslovno preseliti nekoliko desetaka ili stotina metara dalje. U gradovima koji postaju sve gušći i topliji, takva će rješenja vjerojatno postajati sve zanimljivija.