Mogu li plutajuće močvare spasiti umiruću obalu?
PLUTAJUĆE MOČVARE SPAŠAVAJU UMIRUĆU OBALU: Dok britanska obala ubrzano gubi morsku vegetaciju i prirodna staništa, znanstvenici u Portsmouthu testiraju plutajuće močvare kao novo oružje za povrat bioraznolikosti. Ovo rješenje bi moglo pročistiti vodu, zaštititi vrste i oživjeti teško narušene priobalne zone.
Na jugu Engleske, u Portsmouthu, započeo je neobičan pokus koji bi mogao otvoriti novo poglavlje u obnovi obalnih ekosustava. Znanstvenici sa Sveučilišta u Portsmouthu postavili su plutajuće močvare u Southcoast Wake Parku kako bi pratili njihov utjecaj na kakvoću vode, brojnost vrsta i otpornost lokalnog ekosustava. Projekt se temelji na ideji da se ondje gdje je obala urbanizacijom i gradnjom izgubila prirodna staništa stvori nova, i to doslovno – na površini vode.
Povod za takav pristup nije nimalo bezazlen. Prema navodima istraživača, Ujedinjena Kraljevina u posljednjih je 50 godina izgubila više od 85 posto vodene i morske vegetacije, uključujući slane močvare, livade morske cvjetnice i alge kelpa. Upravo zato voditelj projekta dr. Ian Hendy plutajuće močvare opisuje kao važan iskorak u razmišljanju o obnovi obale: one mogu pružiti zaklon morskim vrstama, poboljšati kakvoću vode i pomoći povratku bioraznolikosti u najopterećenijim priobalnim područjima.
Nisu ukras, nego živa infrastruktura
Iako na prvi pogled djeluju poput još jednog ekološkog eksperimenta, plutajuće močvare imaju vrlo konkretnu funkciju. Zasađene halofitnim, odnosno na sol prilagođenim biljkama, one upijaju dio hranjivih tvari i onečišćivala iz vode, stvaraju zaklon za ribe i beskralježnjake te istodobno mogu koristiti oprašivačima i drugim kopnenim vrstama. U Portsmouthu će se pratiti i koliko takvi sustavi mogu ublažiti posljedice urbanizacije, uključujući onečišćenje hranjivim tvarima iz otjecanja i pritisak koji stvaraju prelijevanja iz kanalizacijskog sustava tijekom nevremena.
Važnost takvih rješenja postaje jasnija kada se pogleda šira slika
Slane močvare među najvrjednijim su obalnim staništima: filtriraju onečišćenja, ublažavaju poplave, usporavaju eroziju i vežu ugljik. Britanski Centar za ekologiju i hidrologiju navodi da je u Ujedinjenom Kraljevstvu ostalo tek oko 45.000 hektara prirodnih slanih močvara te da one godišnje akumuliraju približno 700.000 tona ekvivalenta ugljikova dioksida. Bez obnove, dio preostalih staništa mogao bi nestati već u idućim desetljećima.
Od lokalnog pokusa do nacionalnog modela
Portsmouthski projekt nije izoliran slučaj, nego se uklapa u širu obnovu morskog krajolika Solenta, morskog prolaza između otoka Wighta i južne obale Engleske. Solent Seascape Project opisuje se kao prvi projekt te vrste u Ujedinjenom Kraljevstvu koji obnovu promatra na razini čitavog morskog krajolika, povezujući livade morske cvjetnice, grebene kamenica, slane močvare i gnjezdišta morskih ptica. Ideja je jednostavna, ali snažna: priroda najbolje funkcionira kada su joj staništa povezana, a ne rastrgana na izolirane otoke.
Zato plutajuće močvare privlače sve veću pozornost. One ne mogu same vratiti izgubljenu obalu, ali mogu biti dragocjen alat ondje gdje za klasičnu obnovu više nema prostora. U zemlji koja je desetljećima betonirala, branila i stiskala svoju obalu nasipima i zidovima, takva „živa infrastruktura” nudi drukčiji odgovor: umjesto još tvrdih prepreka, povratak mekih, prilagodljivih i biološki bogatih sustava.
Ako pokus u Portsmouthu potvrdi očekivanja znanstvenika, britanska bi obala mogla dobiti ne samo novu tehnologiju obnove, nego i dokaz da se prirodi ponekad najviše pomaže tako da joj se jednostavno ponovno napravi mjesto.
Više informacija potražite na ovom linku.
