Plutajući osmi kontinent – more plastike
Procjenjuje se da četiri od pet komada otpada u morima čine različite vrste plastike. Morski otpad u Jadranu susrećemo najčešće hodajući po plažama, osobito nakon južine kada valovi izbace nove plutajuće komade otpada.
No, kada pomislimo o problemu morskog plastičnog otpada, vidimo slike kilometarskih prostranstava plutajuće odbačene plastike, slike mrtvih ptica u čijim trbusima su pronađene enormne količine plastičnih čepova, odbačenih filtera cigareta ili komadića plastičnih slamki. Grozne prizore upotpunjuju slike deformiranih kornjača zapetljanih u plastične vreće ili sraslih s plastičnim otpadom.
Unatoč tome što smo uvjereni da nam je problem plastike u morima vrlo poznat, stručnjaci imaju nekoliko velikih dvojbi. Radi se prvenstveno o opsegu problema – ne znamo sa čim točan ulazimo u koštac, a i nismo sigruni kako točno mikro i nanopastika koju jedemo jedući ribu i druge plodove mora koji su se istom hranili, utječe na naš organizam – naše sveobuhvatno zdravlje. Jedino je sigurno da situacija może biti višestruko gora od one koju poznajemo.
Trenutno između 8 i 20 milijuna tona plastičnog otpada svake godine završi u morima
A sigurni smo da je plastika u oceanu koju lako možemo prebrojati i u određenoj mjeri prikupiti, tek dio plastike u morima koja je problematična. Drugi dio problema leži u mikroplastici i nanoplastici, koja je rezultat trajne fragmentacije. U nekim slučajevima nanoplastika dospijeva u mora sustavom otpadnih voda, obzirom da se namjerno dodaje kozmetičkim ili drugim proizvodima koje koristimo.
Plastika kao masovni proizvod uvedena je sredinom prošlog stoljeća kao čudesni materijal: lagan, fleksibilan, otporan i snažan. Stoga se proizvodnja plastike ubrzo povećala, donijela je društvu mnoge koristi, a s vremenom i brojne glavobolje. Nakon sedam desetljeća, godišnje proizvodimo više od 300 milijuna tona plastike i počeli smo shvaćati stvarno nasljeđe tih proizvoda: oni nikada potpuno ne nestaju iz okoliša. Od 50-ih godina prošloga stoljeća proizvedeno je oko pet milijardi tona plastike. Ta količina dostatna je da se oko cijelog planeta napravi čvrst plašt od plastike.
Jedno izvješće otkrilo je da danas u oceanima ima preko 150 milijuna tona plastike, a to je oko 1 tona plastike na 3 tone ribe. Ovakav negativan trend mora se zaustaviti kako se ne bi obisitnila tvrdnja znanstvenika da bi do 2050. godine po ukupnoj težini mogli imati više plastike, nego ribe.
Naime, trenutno između 8 i 20 milijuna tona plastičnog otpada svake godine završi u morima. U onom optimističnijem slučaju (8 milijuna tona), radi se o ekvivalentu kamiona punog plastičnog otpada kojeg svake minute praznimo u mora svijeta! Ukoliko se postojeći trendovi korištenja (i odbacivanja) plastike nastave, ta količina biti udvostručiti do 2030. godine.
Oko 80% oceanskog plastičnog otpada potječe s kopna
Oko 80% oceanskog plastičnog otpada potječe s kopna, a 90% istog donosi do mora svega 10 velikih rijeka – osam u Aziji i dvije u Africi: Jangce, Ind, Žuta rijeka, Hai, Ganges, Pearl, Amur, Mekong, Niger i Nil. Dakle, unatoč nezadovoljstvu Europljana povezanim uz gospodarenjem otpadom, problem s plastičnim otpadom u morima ponajmanje leži u relativno osvještenoj Europi. Ipak, nevinost Europe nije potpuna.
Prema istraživanju objavljenom krajem 2020. godine u znanstvenom časopisu Environment International, većina europske plastike koja se izvozi za recikliranje – uglavnom polietilena, uopće se ne reciklira. Umjesto toga, plastični otpad otpremljen u Aziju često završi na odlagalištima otpada ili u oceanima. Oko 46% europskog odvojenog plastičnog otpada izvozi se izvan zemlje podrijetla. Prije nego je zatvorila svoja vrata europskom otpadu 2017. godine, Kina je bila jedini uvoznik plastike za recikliranje. Ulogu Kine preuzele su države jugoistočne Azije, većinom one s lošim praksama gospodarenja otpadom.
Spomenuto istraživanje navodi da se veliki udio europskog otpada u Aziji odbacuje iz reciklažnih tokova i u konačnici značajno doprinosi smeću u oceanu. Oko 180.000 tona polietilana (oko 7% cjelokupnog izvezenog iż Europe), završilo u oceanima 2017. godine. S druge strane, u prilog Europskoj uniji ide činjenica da je 2018. godine donešena Europska strategija za plastiku u kružnom gospodarstvu, kojom se nastoji promijeniti način na koji se proizvodi osmišljavaju, proizvode, upotrebljavaju i recikliraju u EU-u.
Osmi kontinent
Kada dospiju u more, komadići plastičnog otpada se s vremenom raspadaju na još manje komadiće, nagriza ih sunčeva svjetlost, slana voda, morske struje i valovi. Znanstvenici procjenjuju da komadićima plastike koji završe u središtu velikih oceanskih nakupina smeća treba otprilike 20 godina da bi do tamo dospjeli. Na ta mjesta nošeni su morskim strujama, s posrednim utjecajem rotacije Zemlje i prevladavajućih vjetrova. Postoje 5 takvih mjesta na svjetskim oceanima: sjeveni i južni Tihi ocean, sjeverni i južni Atlantik te Indijski ocean. U središtima tih mjesta akumuliraju se velike gomile otpada koje se svake godine povećavaju.
Najveća nakupina oceanske plastike na svijetu nalazi se između Havaja i Kalifornije, oko 2.000 kilometara zapadno od Kalifornije. Ta nakupina poznata je pod nazivom Velika pacifička zakrpa smeća ili Veliki tihooceanski otok smeća, a otkrivena je 1997. godine. Zbog svoje veličine, ovu nakupinu smeća na Tihom oceanu naziva se često i osmim kontinentom. Postoji i druga, nešto manja nakupina smještena u blizini Japana. Radi se o područjima vrtećih krhotina plastike povezanih sjevernopacifičkim oceanskim vrtlogom (suptropskom zonom konvergencije). U ovoj zoni konvergencije topla voda s južnog Pacifika susreće se s hladnijom vodom s Arktika. Zona djeluje poput autoceste koja premješta krhotine s jednog mjesta na drugo. Plastika je nošena kružnim gibanjem morskih struja, ali kada završi u stabilnijem središtu – tamo ostaje zarobljena.
Količina otpada u velikoj pacifičkoj nakupini smeća konstantno se povećava, obzirom da velik dio nije biorazgradiv. Najveća nakupina plastičnog smeća na oceanima trenutno obuhvaća površinu od 1,6 milijuna km², što je ekvivalent površini tri Francuske. Računa se da se u njoj nalazi oko 80.000 tona plastike. Iako ove nakupine doživljavamo kao otoke, one drugačije izgledaju u stvarnosti. U stvarnosti se ove nakupine gotovo u cijelosti sastoje od sitnih dijelova plastike – mikroplastike, koja se ne može uvijek vidjeti golim okom. Ni satelitske slike ne prikazuju golemu nakupinu smeća. Pojednostavljeno, nakupine plastičnog otpada u oceanima izgledaju poput mutne juhe, pomiješane s većim predmetima.
Ne smijemo zaboraviti da u konačnici oko 70% morskog otpada zapravo tone na dno oceana, a njihovi tragovi su otkriveni i u Marijanskoj brazdi.
Moguća su rješenja – osim preventive
U potrazi za rješenjima uvijek treba segnuti do samog izvora problema. Dakle, smanjenje proizvodnje plastike, uz proizvodnju samo one koju je moguće višestruko reciklirati definitivno je prvi dio rješenja. Na njega se nadovezuje korištenje plastike. Iako nam proizvođači to rijetko omogućuju, ipak je sve veća mogućnost izbora koji donosimo sami: kupit ćemo nešto u plastičnoj ili kartonskoj/ staklenoj ambalaži? Da li nam je potrebna još jedna plastična vrećica ili možemo ponijeti onu već korištenu, po mogućnosti platnenu? To su samo neki jednostavni primjeri iz svakodnevnog života, ali spektar našeg djelovanja je puno veći i dolazi do sfera pritisaka na donositelje odluka, kao i na izbor istih u demokratskim sustavima svijeta. Završna faza je odlaganje iskorištenih plastičnih proizvoda – vraćanje u proizvodnju putem recikliranja. Ovdje spada i svijest o korištenju kemijskih preparata i kozmetike koji ne sadrže nanoplastiku, a koja ispiranjem postaje otpadom – u konačnici onim morskim.
Takvom usklađenom svijetu nedostaje još sanacija onoga što smo već uništili. Povezano uz nakupine smeća u oceanima, po tom pitanju je najpoznatija neprofitna organizacija The Ocean Cleanup, pokrenuta 2013. godine, koja ima za glavni cilj čišćenje smeća koje pluta Tihim oceanom. Čišćenje oceana je vrlo teška zadaća. Stručnjaci Ocean Cleanup-a su dizajnirali sofisticiran sustav koji prikuplja smeće koje pluta oceanom.
Brod za sobom vuče goleme plutajuće cijevi ispunjene zrakom i duge oko 600 metara, tvoreći potkovastu zmijoliku barijeru. Ta barijera zatim slobodno pluta nošena morskim strujama i vjetrovima. Tri metra duga pregrada nastavlja se u dubinu od cijevi, pa otpad zadržava unutar zmijolike potkove, a morskim organizmima omogućuje nesmetano plivanje i plutanje oceanom, bez da budu zarobljeni. Sustav se vraća na kopno radi uklanjanja otpada nakon što prođe šest mjeseci.
Svatko od nas može učiniti nešto više kako bi zaštitio planet na kojemu živimo. Veliki Mahatma Gandhi rekao je „Budi ona promjena koju želiš vidjeti u svijetu”. Budi.
Izvor: abcgeografija
