Šume SAD-a tiho ruše rekorde: “starci” među stablima postali su najjače oružje protiv CO₂

STARE I ZRELE ŠUME RUŠE REKORDE U OČUVANJU EKOLOŠKE RAVNOTEŽE: Američke šume posljednjih su dvadesetak godina odigrale ulogu kakvu im rijetko tko pripisuje izvan stručnih krugova: progutale su i pohranile ugljik brže nego u ijednom usporedivom razdoblju u novijoj povijesti mjerenja.

Nova analiza temeljena na terenskim podacima pokazuje da su od 2005. do 2022. šume u donjih 48 saveznih država povećavale zalihe ugljika prosječno snažnije nego prije – i to ne zbog jedne “čarobne” mjere, nego zbog kombinacije klime, upravljanja i, iznenađujuće važnog faktora: dobi šuma.

U prijevodu: velik dio američkih šumskih ekosustava upravo je ušao u životnu fazu u kojoj stabla rastu najbrže, gomilaju najviše drvene mase – i time zaključavaju najviše ugljika. No iza te optimistične slike stoje i upozorenja: požari, suše i štetnici mogu preokrenuti trend, a odluke o sječi, prenamjeni zemljišta i pošumljavanju odlučuju hoće li “rekordna” apsorpcija potrajati.

Rekord nije došao iz jedne politike, nego iz šest “poluga”

Analiza objavljena u PNAS-u razlaže rast šumskog ponora ugljika (tzv. sinka) na šest pokretača: temperaturu, oborine, porast koncentracije CO₂ u atmosferi, gospodarenje šumama, dobnu strukturu šuma te promjene šumske površine (gubitak i dobitak šuma).

Brojke su rječite. Promjene temperature i oborina od 2005. do 2022. povezane su s povećanjem pohrane ugljika od oko 66 milijuna metričkih tona godišnje. Istodobno, ljudske aktivnosti vuku na dvije strane: krčenje i prenamjena zemljišta smanjuju šumski ugljik (u analizi oko –31 milijun tona godišnje), dok sadnja drveća i pošumljavanje vraćaju dio izgubljenog (oko +23 milijuna tona godišnje).

No najveći pojedinačni dobitnik u toj raščlambi nije ni sadnja ni “gnojidbeni učinak” višeg CO₂ (tzv. CO₂-fertilizacija), nego – dob šuma. U sažetku koji je prenio i Phys.org navodi se da je sama dobna struktura (više sastojina u fazi najvećeg prirasta) pridonijela s oko 89 milijuna metričkih tona godišnje dodatne pohrane.

Drugim riječima, dio “klimatske pomoći” došao je pasivno: šume su jednostavno sazrele.

Zašto starije šume odjednom “rade više”, a ne manje?

U javnosti često kruži pojednostavljenje: mlade šume brzo rastu pa zato najbolje vežu ugljik, a stare su “zasićene”. Istina je složenija. Mlade šume doista mogu imati velik relativni prirast, ali ukupna količina ugljika koju sustav može pohraniti ovisi o tome koliko biomase i tla postoji na hektaru – a tu starije šume često dominiraju, osobito kada uđu u fazu snažnog debljinskog prirasta i nagomilavanja drva. Upravo na to cilja nalaz o “vršnim fazama rasta” koji se ističe u popularnim prikazima studije.

Važno je i gdje se ugljik stvarno nalazi

Prema podacima o zalihama, u 2022. godini američke su šume pohranjivale oko 59,7 milijardi metričkih tona ugljika, pri čemu je najveći dio u tlu (oko 52%), a tek potom u nadzemnoj biomasi (oko 27%). To znači da “klimatska vrijednost” šume nije samo u deblu koje vidimo, nego i u dugotrajnim zalihama u tlu i korijenju – zalihama koje se mogu narušiti degradacijom, požarima ili lošom praksom korištenja zemljišta.

Američka šumarska služba (USFS) već godinama upozorava da šume, drvni proizvodi i urbana stabla zajedno mogu nadoknaditi približno 10–15% godišnjih emisija CO₂ u SAD-u, ali i da “maksimiziranje” ugljika kratkoročno, nauštrb otpornosti i drugih koristi, može biti kontraproduktivno. U novijem prikazu za 2022. navodi se i da šumsko zemljište, drvni proizvodi, šumarci i urbana stabla predstavljaju najveći neto ponor u zemlji – na razini ekvivalenta više od 14% ukupnih (bruto) emisija.

Što to znači za klimatsku politiku: čuvati “starce”, ali i smanjiti rizike

Nalaz o dobi šuma zvuči kao poziv da “pustimo šume na miru”. U određenoj mjeri – da: ako su sredovječne i starije šume sada glavni motor pohrane, onda njihovo očuvanje može biti brza, relativno jeftina klima-mjera. No u praksi se odmah otvara nekoliko pitanja.

Prvo, koliko je taj rekord stabilan? Globalno se sve češće upozorava da sposobnost šuma da upijaju CO₂ slabi pod pritiskom suša, ekstremnih vrućina i megapožara, koji šumu iz ponora mogu pretvoriti u izvor emisija. Drugo, što s potražnjom za drvom? Dio ugljika ostaje pohranjen i u drvnim proizvodima, pa potpuno “zamrzavanje” sječe nije jedini put – ali razlika je golema između održive sječe i prenamjene šumskog zemljišta u građevinsko ili poljoprivredno, gdje se zalihe ugljika često trajno gube.

Treće, raste i tržište ugljičnih kredita iz šuma, što otvara novu ekonomsku logiku: vlasnicima se može više isplatiti ostaviti šumu da stari i “prodavati” pohranjeni CO₂ kao kredit, nego prodati drvo. No to nosi napetosti s drvnom industrijom i pitanjima dodatnosti i stvarnih klimatskih učinaka takvih programa.

Za kraj…

Zato je najrealističniji zaključak manje romantičan, a više operativan: ako su šume SAD-a danas snažan ponor, to nije jamstvo za sutra. Rekord je rezultat sretne kombinacije sazrijevanja sastojina, povoljnih klimatskih pomaka i određenih odluka o gospodarenju. Sa sve većim rizikom od požara i klimatskih ekstrema, politika mora istodobno čuvati šume u vršnoj fazi rasta, smanjivati prenamjenu zemljišta, poticati pametno pošumljavanje te ulagati u otpornost šuma (npr. upravljanje gorivom, raznolikost vrsta, obnova nakon poremećaja).

Na kraju, možda najvažnija poruka studije je i najneugodnija: dio najveće “klimatske pomoći” došao je bez fanfara, iz same demografije šuma. No upravo zato je krhka – jer ovisi o tome hoćemo li današnje “starce” dočekati i sutra, ili ih pretvoriti u još jedan kratkoročni resurs.