Koze koje su 200 godina prkosile žeđi

KAKO SU KOZE 200 GODINA PREŽIVJELE BEZ PITKE VODE?! Na udaljenom brazilskom otoku, koze ostavljene prije više od dva stoljeća preživjele su bez poznatog izvora slatke vode. Danas znanstvenici u njihovu DNK traže odgovor koji bi mogao pomoći stočarima u sve sušnijem svijetu…

Na otoku Santa Bárbara, u brazilskom otočju Abrolhos, generacijama je živjelo stado koza koje je zbunjivalo znanstvenike. Otok nema poznat izvor slatke vode, a ipak su se životinje ondje održale više od 200 godina, izolirane od kopna i drugih stada.

Otok bez vode i stado koje nije trebalo postojati

Vjeruje se da su ih na otok ostavili pomorci još u kolonijalnom razdoblju, kako bi posadama na dugim plovidbama služile kao mogući izvor hrane.

Priča zvuči gotovo nevjerojatno: koze su preživjele na mjestu gdje bi nedostatak vode trebao biti nepremostiva prepreka. Upravo zato brazilski istraživači danas u njima vide više od neobične otočne populacije. Nazivaju ih mogućim “genetskim blagom”, jer bi njihov DNK mogao otkriti kako su se prilagodile dugotrajnoj oskudici vode.

Spašavanje prirode i posljednjih 27 koza

U ožujku 2025. brazilski Institut Chico Mendes za očuvanje bioraznolikosti, u suradnji s brazilskom mornaricom, Embrapom, Sveučilištem jugozapadne Bahije i veterinarskim službama, dovršio je uklanjanje posljednjih 27 koza s otoka. Operacija je provedena u trima ekspedicijama od siječnja do ožujka, prema planu upravljanja izrađenom 2023. godine.

Razlog nije bio samo znanstveni interes, nego i zaštita osjetljivog otočnog ekosustava. Koze su, kao unesena vrsta, utjecale na tlo i autohtonu vegetaciju, a njihova prisutnost smatrala se prijetnjom morskim pticama koje se ondje gnijezde. Abrolhos je važno područje razmnožavanja morskih ptica, uključujući ugroženu crvenokljunu tropičarku, a brazilske vlasti očekuju da će uklanjanje koza omogućiti prirodnu obnovu biljnog pokrova.

Otočje Abrolhos, udaljeno oko 65 kilometara od Caravelasa u saveznoj državi Bahiji, sastoji se od pet otoka: Santa Bárbare, Redonde, Siribe, Suestea i Guarite. Područje je poznato po iznimnoj morskoj bioraznolikosti, koraljnim grebenima, morskim kornjačama i grbavim kitovima koji ondje dolaze radi razmnožavanja.

Od otočnog čuda do znanstvenog laboratorija

Za razliku od brojnih programa uklanjanja invazivnih vrsta, ove koze nisu eutanazirane. Prebačene su u istraživačke ustanove, ponajprije na kampus Sveučilišta jugozapadne Bahije u Itapetingi, gdje su stavljene u karantenu i pod veterinarski nadzor. Cilj je utvrditi nose li doista posebne genske značajke povezane s otpornošću na nestašicu vode.

Ako se ta posebnost potvrdi, istraživači iz UESB-a i Embrape mogli bi pokrenuti program očuvanja: povećanje stada, pohranu sjemena i embrija te, dugoročno, prijenos korisnih osobina na uzgoj koza u sušnim i polusušnim područjima. Takva bi istraživanja mogla biti važna za male stočare, osobito u regijama koje se već suočavaju s posljedicama klimatskih promjena i sve češćim razdobljima suše.

Sudbina koza sa Santa Bárbare zato je istodobno priča o opasnosti koju unesene vrste mogu predstavljati za krhke otočne ekosustave i o neočekivanoj vrijednosti koju priroda može razviti u izolaciji. Nakon dva stoljeća borbe za opstanak, posljednje koze s Abrolhosa napustile su otok. No njihova najvažnija uloga možda tek počinje — u laboratorijima, gdje bi odgovor na pitanje kako su preživjele bez slatke vode mogao pomoći životinjama i ljudima u svijetu koji postaje sve sušniji.