Priča o kipu psa lutalice

PRIČA O KIPU PSA LUTALICE: Na užurbanom južnom dijelu Ciudad de Méxica, tik uz golemi pravac Avenide Insurgentes, sjedi pas koji ne traži nikoga po imenu, a ipak doziva svakoga tko prođe. Rebra su mu ocrtana, glava pognuta, rep pritisnut uz noge — poza koju je naučio na ulici, ondje gdje je glad tiha, a strah još tiši. Evo priče o njemu…

Ovaj kip psa lutalice, poznat kao “Monumento al Perro Callejero“, nalazi se u Ciudad de Méxicu, između Instituto Nacional de Neurología y Neurocirugía i Deportivo Vivanco na Aveniji de los Insurgentes Sur, u četvrti Tlalpan. Kip prikazuje psa tužnog izgleda i služi kao snažan društveni apel protiv napuštanja i zlostavljanja životinja.

To nije samo skulptura. To je portret života kojemu je „krivnja“ bila rođenje na krivome mjestu.

Ime mu je Peluso

Prije kipa od bronce bio je stvaran: star, načet bolešću, oglušio od buke koja ga nikada nije slušala. Pronašla ga je Patricia España, žena koja je u tisućama pasa vidjela tisuće priča, i osnovala Milagros Caninos – utočište koje bol pretvara u brigu.

Peluso je udomljen, okupan i nahranjen; postao je lice kampanje koja nas podsjeća da napuštanje nije sudbina nego ljudska odluka. Peluso, nažalost, nije dočekao vlastiti spomenik – preminuo je svega nekoliko dana prije njegova otkrivanja – ali je postao glas onih koji ne mogu govoriti.

Poziv da promijenimo naviku okretanja glave

Skulptura iz 2008., čija je autorica meksička kiparica Girasol Botello, nije polirana herojska poza, nego iskreno ogledalo: pas sjedi upravo onako kako sjedi strah. Visok tek nešto više od metra, izliven u bronci i težak poput priče koju nosi, Peluso se ne izdiže nad ljudima; on je u visini pogleda djeteta. Svaki prolaznik može mu vidjeti oči i pročitati što god želi — ili napokon vidjeti ono što je godinama ignorirao.

S vremenom je kip bio i oštećivan, prebojavanjima i grafitima. Ali čak i te rane pričaju svoju priču: koliko nam je lako zaboraviti, i koliko je važno uporno podsjećati. Zato Peluso ostaje ondje gdje ga svi moraju mimoići — pred školama, bolnicama, uredima — kao tiha molba da promijenimo naviku okretanja glave.

Ovaj spomenik nije podignut da bismo ga fotografirali i nastavili dalje

Podignut je da bismo zastali: možda taj dan odlučimo udomiti, volontirati, donirati, učiti djecu nježnosti; možda samo spustimo ruku i prvi put u danu nekoga pomazimo. U svijetu u kojem se dobro često čini prekasno, Peluso nas uči da je pravo vrijeme — sada.

Koje nam kip poruke šalje?

• Molimo vas, nemojte ih ozlijediti.
• Podijelite malo hrane kada možete.
• Sterilizirajte i kastrirajte kućne ljubimce kako biste spriječili daljnju patnju.
• Podržite skloništa za životinje koja se brinu o njima.

Ovi psi ne traže ništa od nas… ali i dalje zaslužuju ljubaznost, sigurnost i ljubav. Jedan mali čin brige može zauvijek promijeniti njihov svijet.

Ako ikada dođete u Tlalpan, potražite ga. Nije teško: sjedi ondje gdje sjede priče koje ne smiju opet završiti na ulici.