U prve tri godine školovanja djeca u Japanu grade karakter, a ne ocjene – uče ljubaznost, manire i diciplinu
U PRVE TRI GODINE ŠKOLOVANJA MALI JAPANCI NE UČE ZA OCJENE, VEĆ GRADE KARAKTER – LJUBAZNOST, BONTON I DISCIPLINA: Ideja u Japanskom obrazovnom sustavu je jednostavna, ali močna – najprije izgraditi karakter, a zatim nadograditi znanje.
U doba kad roditeljski forumi bruje o testovima već u prvom razredu, japanski pristup osnovnoškolskom odgoju izgleda kao drukčiji svemir. Prve tri godine školovanja ondje nisu zamišljene kao maraton standardiziranih provjera znanja, nego kao vrijeme u kojem se djecu sustavno uči pristojnosti, obzirnosti, samodisciplini i zajedničkom životu. Ideja je jednostavna: najprije izgraditi karakter, a zatim nadograditi znanje.
Iza te filozofije stoji službeni kurikulum Ministarstva obrazovanja, kulture, sporta, znanosti i tehnologije (MEXT), koji moralni odgoj (dōtoku) propisuje kao „temelj“ svih školskih aktivnosti, uz poštovanje dostojanstva svake osobe, života, javnog duha, tradicije, ali i brigu za okoliš te razumijevanje svijeta.
Škola kao mala zajednica: bonton, empatija i odgovornost u praksi
Japanske osnovne škole svoje „vrijednosti najprije“ ne ostavljaju na papiru. One su utkane u svakodnevni ritam: učenici sudjeluju u čišćenju učionica i hodnika (o-sōji), smjenjuju se u dežurstvima, poslužuju zajednički školski obrok i zajedno ga jedu u učionici. Takve „posebne aktivnosti“ nisu dodatak nego dio nastave – osmišljene su da djeca uče i vježbaju brigu za zajednički prostor, radne navike, timski rad, higijenske i prehrambene navike, te poštovanje tuđeg truda. Akademska literatura i izvješća pokazuju da je upravo formalno uvrštavanje tih zadaća u kurikulum (TOKKATSU) ključ zbog kojega nisu shvaćene kao kazna, nego kao odgojna i društvena vježba.
U prvim razredima učenici, dakako, uče i „klasične“ predmete – japanski jezik, matematiku, glazbu, likovnu kulturu, tjelesni odgoj, prirodoslovlje kroz predmet „Životne studije“, a sve prema smjernicama MEXT-a. No kroz svaki od tih predmeta, kao i kroz posebne sate dōtoku, iznova se naglašavaju empatija, iskrenost i samokontrola: moralni odgoj treba prožimati sve nastavne aktivnosti, a ne biti izoliran u jedan sat tjedno.
A gdje su ispiti? Manje „velikih provjera“, više formativnog praćenja
Popularna tvrdnja da u Japanu „nema ispita do četvrtog razreda“ pojavljuje se često u medijima i na blogovima, no službeni sustav je nijansiraniji. Škole u ranim razredima u pravilu izbjegavaju visoko-ulog „velike“ ispite i stavljaju naglasak na male provjere, opažanja učitelja i povratne informacije učeniku i roditeljima – odnosno na formativno praćenje, a ne na rangiranje.
Standardizirano nacionalno vrednovanje MEXT provodi tek na kraju 6. razreda osnovne i 3. razreda niže srednje škole (test iz japanskog i matematike), što potvrđuje da je sustav sustegnuto prema nacionalnim testovima u najranijoj dobi. Drugim riječima: učenje je živo, stalno, često neocijenjeno brojkom – a „veliki“ testovi dolaze kasnije.
Takav raspored ne znači da se u prve tri godine „ne uči“ ili da nema mjerljivog napretka
Naprotiv, učitelji redovito provjeravaju razumijevanje gradiva kratkim kvizovima i zadatcima, ali pažnja je usmjerena na razvoj radnih navika, interes za učenje i socijalne vještine – vrijednosti koje čine podlogu za kasnije, zahtjevnije gradivo i ozbiljnije provjere znanja. Ta pedagoška filozofija izravno je upisana u nacionalne smjernice: moralni i društveni odgoj moraju biti „u svim nastavnim aktivnostima“, ne samo u formaliziranom predmetu.
Rezultati na međunarodnim testovima: vrijednosti kao poluga znanja
Ako se pitate funkcionira li taj pristup, pogled na posljednji PISA ciklus (2022.) nudi vrlo jasan odgovor. Unatoč globalnim padovima nakon pandemije, Japan je ostao u samome vrhu – među najboljima u svijetu u matematici i znanosti te pri vrhu u čitanju, pri čemu su japanski prosjeci porasli u odnosu na 2018.
Prema službenim bilješkama OECD-a i izvješću MEXT-a o PISA-i 2022., japanski učenici ostvaruju „svjetske rezultate“ u sve tri domene. Iako PISA ne mjeri bonton ni urednost učionica, izvrsna pismenost, logičko mišljenje i sposobnost rješavanja problema teško nastaju bez discipliniranih radnih navika i kulture učenja koje se grade upravo u ranim razredima.
Valja dodati i da se sustav vrijednosti vidljivo prelijeva na svakodnevicu škole: zajedničko čišćenje i dežurstva nisu romantična egzotika nego stalna rutina, široko dokumentirana u japanskim izvorima i obrazovnoj literaturi. Te prakse uče djecu odgovornosti, poštovanju prema tuđem radu i brizi za zajednicu – i stvaraju okruženje u kojem je učenje efikasnije jer je razred samoodrživ, uredan i tih.
Što Hrvatska (i drugi) mogu naučiti
Naravno, nijedan model nije „prenosiv copy-paste“. Japanski rezultati proizlaze i iz šire kulture, društvenih očekivanja i podrške zajednice školi.
Nekoliko poruka, svakako, jest prenosivo:
- Sustavno njegovanje vrijednosti nije „mekani dodatak“, nego dio kurikuluma. Kada moralni i društveni odgoj prožimaju sve predmete i školske rutine, djeca uče da znanje i karakter idu zajedno. To je eksplicitna politika MEXT-a: svaki je predmet prilika za odgoj.
- Rani razredi trebaju više formativnog, a manje „tabličnog“ ocjenjivanja. Japan nacionalne testove uvodi tek u 6. razredu – signal da su prve školske godine namijenjene uspostavljanju temelja (radne navike, interes, suradnja), a ne lovu na ocjene. To ne isključuje male provjere, ali smanjuje pritisak na djecu i roditelje.
- Škola kao zajednica u kojoj svi doprinose. Dežurstva, zajednički obrok u učionici i 10–15 minuta pospremanja stvaraju naviku da je razred „naše mjesto“ o kojem skrbimo. Takve mikro-navike s vremenom rađaju makro-kulturu odgovornosti.
- Učionica je i laboratorij karaktera. Dōtoku satovi i „posebne aktivnosti“ nisu „moraliziranje“, nego situacijsko učenje empatije, samokontrole i hrabrosti da se ispravno postupi. Učenici vježbaju kako reći „oprosti“, kako ponuditi pomoć, kako uredno završiti započeto.
