Gradovi jure u umjetnu inteligenciju, a pravila kaskaju: ITU otkriva kako izbjeći digitalni kaos

GRADOVI JURE U UMJETNU INTELIGENCIJU, A PRAVILA I POLITIKE KASKAJU: Pametan grad ne počinje senzorom ni aplikacijom, nego pitanjem: služi li tehnologija doista ljudima? Dokument međunarodne inicijative U4SSC, objavljen pod okriljem ITU-a, nudi odgovor koji bi trebao odzvoniti u gradovima…

Dokument međunarodne inicijative U4SSC, objavljen pod okriljem ITU-a, nudi odgovor koji bi trebao odzvoniti u uredima gradonačelnika, pročelnika i tehnoloških dobavljača: bez stalnog prilagođavanja politika nema ni održive digitalne preobrazbe grada.

Pametan grad nije projekt informatike

Dokument Policy benchmarks for digital transformation of people-centred cities, objavljen u rujnu 2024., polazi od jednostavne, ali za mnoge neugodne teze: gradovi danas uvode nove tehnologije brže nego što prilagođavaju pravila po kojima te tehnologije djeluju. ITU i U4SSC upozoravaju da tako nastaje jaz između politike i prakse, pa digitalna rješenja mogu obećavati učinkovitost i održivost, a istodobno ostaviti otvorena pitanja odgovornosti, uključivosti i zaštite javnog interesa.

Važno je i to da dokument ne zagovara nekritično uvođenje bilo koje tehnologije, nego odgovornu uporabu informacijsko-komunikacijskih tehnologija u skladu s gospodarskom, okolišnom i društvenom održivošću te Agendom 2030.

Za naš portal koji prati pametne gradove najvažnija je možda upravo ta promjena optike: “pametan” više nije grad koji je prvi kupio novu platformu, postavio više senzora ili pustio još jednu aplikaciju, nego grad koji zna provjeriti komu tehnologija koristi, koje rizike otvara i kako će na vrijeme promijeniti pravila kada stvarnost pretekne strategiju. U samom izvješću to se prevodi u potrebu da se politike stalno testiraju, a ne da ostanu jednokratni dokumenti spremljeni u ladici nakon svečanog predstavljanja.

Politike moraju učiti jednako brzo kao i tehnologija

Središnji alat koji dokument predlaže zove se Dinamični model mjerila zrelosti politika. U praksi to znači da se digitalna preobrazba ne promatra kao ravna crta, nego kao proces u kojemu se neprekidno prate tri stvari: pokazatelji uspješnosti, same politike te njihova zrelost i doprinos održivoj preobrazbi.

Kad se pojavi nova tehnologija ili nova usluga, grad mora procijeniti njezin učinak na zajednicu, provjeriti jesu li postojeći pragovi i pokazatelji još uvijek valjani i, ako nisu, izmijeniti pravila ili napisati nova. Izvješće izričito navodi da je riječ o trajnom, iterativnom i dinamičnom postupku, a ne o administrativnoj formalnosti koja se obavlja jednom u nekoliko godina.

Dobro javno pravilo, prema metodologiji iz izvješća, mora gledati dugoročno, smanjivati kratkoročne rizike i ostati prilagodljivo novim informacijama. Drugim riječima, grad koji ozbiljno pristupa digitalizaciji ne smije se zadovoljiti time da tehnologiju samo ugradi u postojeći sustav, nego mora provjeriti ima li dovoljno otpornosti, institucijskih mehanizama i dubine digitalizacije da javni interes ne ostane taoc brzine tehnoloških promjena.

Pet razina zrelosti umjesto jednokratnih strategija

Jedna od najupečatljivijih poruka dokumenta jest da politike imaju svojih pet razina zrelosti: postojeću, trenutačnu, razvojnu, preobrazbenu i održivu. Svaka od njih mora se ocjenjivati najmanje prema dostupnim pokazateljima uspješnosti i modelu upravljanja, jasno definiranim ciljevima i ishodima, mjerama održive digitalne preobrazbe te strukturiranim postupcima za izmjene politika i povezanih sastavnica. Iza tih razina stoje i tri velika cilja koja se provlače kroz cijeli okvir: jednakost i ljudska prava, uključivost i sudjelovanje te održivost i klimatska neutralnost.

Drugim riječima, grad ne može tvrditi da je digitalno napredan samo zato što ima novu platformu za upravljanje prometom ili energetski nadzor zgrada. Pitanje je i zna li objasniti kako ta rješenja štite prava stanovnika, uključuju različite skupine građana u odlučivanje i pridonose održivosti. Upravo zato se u izvješću politika ne mjeri samo tehnološkom spremnošću, nego i time koliko dobro povezuje upravljanje, društvene ciljeve i konkretne gradske učinke.

Kad umjetna inteligencija postane test stvarne spremnosti grada

Najzorniji dio izvješća je scenarij u kojemu grad uvodi umjetnu inteligenciju u pametne gradske usluge i platforme. Tada model traži da se odmah provjeri postoje li politike koje takvu promjenu pokrivaju, jesu li ažurirane smjernice, jesu li pragovi pokazatelja uspješnosti promijenjeni i postoje li novi pokazatelji za nove rizike.

Ako odgovori izostanu, sustav mora pokrenuti novu iteraciju politike: od izmjena postojećih pravila i donošenja novih, do uključivanja dodatnih dionika u upravljačka tijela. Poanta je jasna: umjetna inteligencija ne smije ući u gradsku svakodnevicu prije nego što u nju uđu i nova pravila odgovornosti.

Što se sve mora mjeriti

U4SSC-ov okvir pritom je širi nego što se na prvi pogled čini. Politike se promatraju kroz šest velikih područja: usmjerenost na ljude, institucije i mehanizme, digitalizaciju, društvo, održivost i gospodarstvo. U prvoj skupini nalaze se zaštita ljudskih prava, usklađenost s ciljevima održivog razvoja, provedba politika, odgovornost kroz pokazatelje uspješnosti, sudjelovanje građana, nediskriminacija i politike osnaživanja. U drugoj i trećoj skupini otvaraju se teme poput pravne zastupljenosti dionika, e-uprave, zaštite podataka, privatnosti, povezivosti, digitalne pismenosti, kibernetičke sigurnosti, otvorenih podataka, interoperabilnosti, pa čak i uporabe digitalnih blizanaca i digitalnih simulacija.

Jednako je važno što dokument ne staje na infrastrukturi. U društvenom, okolišnom i gospodarskom dijelu traži se i praćenje socijalne pravednosti, ublažavanja tehnološke pristranosti, transparentnosti, životnog standarda, digitalne jednakosti, očuvanja kulturne baštine, klimatske prilagodbe i ublažavanja klimatskih promjena, kružnog gospodarstva, zelene mobilnosti, siromaštva, dohotka po stanovniku, kreativnog i dijeljenog gospodarstva. To je možda i najzrelija poruka cijelog dokumenta: digitalna politika koja ne vidi društvo, okoliš i gospodarstvo u istoj slici zapravo nije gradska politika, nego tek tehnički dodatak.

Poruka hrvatskim gradovima: manje tehnološkog sjaja, više upravljačke zrelosti

Iz ovoga se može zaključiti da je najveći izazov i za hrvatske gradove u tome da digitalne projekte prestanu predstavljati samo kao infrastrukturne ili informatičke zahvate. Prema logici ITU-ova dokumenta, svaki ozbiljan gradski projekt – od digitalnog blizanca do algoritamskog upravljanja prometom ili komunalnim sustavima – mora imati jasnu vezu s javnim interesom, mjerljive učinke, usklađenost s postojećim pravilima i unaprijed predviđen mehanizam za brze izmjene politike kada se pojave nove okolnosti. Jednako tako, lokalni kontekst ostaje presudan: izvješće upozorava da se pokazatelji i kriteriji moraju povezati s konkretnom razvojnom stvarnošću grada, a ne prepisivati mehanički.

To je i razlog zašto dokument djeluje važnije od još jednog popisa preporuka. U4SSC, globalna UN-ova suradnja koju koordiniraju ITU, UNECE i UN-Habitat, već raspolaže KPI okvirom koji je prihvaćen u više od 250 gradova, a novi dokument sada pokušava tom mjeriteljskom pristupu dodati ono što je često nedostajalo – živu, prilagodljivu i odgovornu politiku.

U vremenu kada gradovi ubrzano usvajaju umjetnu inteligenciju i digitalne platforme, najpametniji potez možda više nije pitanje tko će biti najbrži, nego tko će na vrijeme znati uskladiti tehnologiju, prava građana i dugoročnu održivost. Upravo u tome leži prava definicija pametnog grada budućnosti.