Izazov preoblikovanja gradova radi prilagodbe stanovništvu koje stari

Gradovi budućnosti morat će se prilagoditi stanovništvu koje živi dulje. Starenje ne mijenja samo dobnu strukturu, nego i način na koji se krećemo, stanujemo i koristimo javni prostor. Od klupa i pločnika do prijevoza i stanovanja, pitanje je jednostavno: jesu li gradovi spremni za sve? To čeka sve.

Demografska slika svijeta mijenja se brže nego što se mijenjaju mnogi gradovi. Ljudi žive dulje, obitelji su manje, a udio starijih stanovnika raste. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), do 2050. godine u svijetu bi trebalo živjeti oko dvije milijarde ljudi starijih od 60 godina, dvostruko više nego 2020. Istodobno će gotovo 68 posto svjetskog stanovništva živjeti u gradovima. WHO-ov pregled gradova prilagođenih starijoj dobi upozorava zato na dvostruki izazov: gradovi moraju istodobno postati pristupačniji i pripremiti se za sve veći broj starijih stanovnika.

Trend je posebno izražen u Europi. Eurostat navodi da je početkom 2025. čak 22 posto stanovništva Europske unije bilo starije od 65 godina, dok je prije dva desetljeća taj udio iznosio 17 posto. U Hrvatskoj je prosječna dob stanovništva sredinom 2025. dosegnula 44,7 godina, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Starenje, dakle, nije udaljena budućnost. Ono se već događa – i vidljivo je u našim kvartovima, na ulicama, u javnom prijevozu i stanovanju.

Nije dovoljno ukloniti jednu prepreku

Prilagodba grada starijem stanovništvu ne znači samo postavljanje rampe uz stepenice. Riječ je o puno širem preuređenju svakodnevice: sigurnim nogostupima, dovoljno dugim semaforima, klupama za odmor, javnim zahodima, dobro osvijetljenim ulicama, dostupnom javnom prijevozu, dizalima u zgradama i stanovima u kojima je moguće dostojanstveno živjeti i kada se pokretljivost smanji.

WHO koncept „grada prilagođenog dobi” temelji na uklanjanju fizičkih i društvenih prepreka. Takav grad treba omogućiti starijim osobama da ostanu aktivne, povezane sa zajednicom i uključene u društveni, kulturni i gospodarski život. Pritom koristi nemaju samo stariji: pristupačniji nogostupi olakšavaju kretanje roditeljima s dječjim kolicima, sigurnije ulice djeci, a javni prijevoz bez prepreka osobama s invaliditetom.

Upravo zato sve se više govori o univerzalnom dizajnu – planiranju prostora koji od početka uzima u obzir različite potrebe stanovnika, umjesto da se naknadno pokušava „popraviti” ono što je loše projektirano. OECD-ovo izvješćeCities for All Ages ističe tri ključna područja: pristupačne javne prostore i infrastrukturu, odgovarajuće i cjenovno dostupno stanovanje te mogućnost uključivanja ljudi različite dobi u gospodarski i društveni život.

Posebno je važna blizina osnovnih usluga

Ljekarna, trgovina, liječnik, park ili autobusno stajalište ne bi smjeli biti udaljeni tako da do njih mogu lako doći samo oni koji imaju automobil ili mogu dugo hodati. OECD upozorava da u mnogim gradovima dostupnost osnovnih usluga pješice još nije zadovoljavajuća: među gradskim stanovnicima starijima od 65 godina dio njih ne može do ljekarne stići pješice u roku od 15 minuta.

Tu se otvara i pitanje stanovanja. Starije osobe ne žele nužno biti preseljene u posebno izgrađene četvrti za starije; mnoge žele ostati u vlastitom domu i poznatom susjedstvu. Zato je važnije prilagoditi postojeće stambene zgrade i kvartove nego stvarati izolirane „četvrti za umirovljenike”. Dizala, pristupačni ulazi, sigurni zajednički prostori i mogućnost korištenja usluga u neposrednoj blizini mogu biti presudni za to hoće li osoba moći još godinama samostalno živjeti ondje gdje je izgradila svoj život.

Grad za starije zapravo je grad za sve

Promjena načina razmišljanja možda je važnija od same promjene infrastrukture. Grad prilagođen starenju ne bi trebao biti mjesto u kojem se starije stanovnike pokušava „zbrinuti”, nego prostor u kojem oni ostaju aktivni građani. To podrazumijeva mogućnost rada, volontiranja, druženja, učenja, korištenja digitalnih usluga i sudjelovanja u donošenju odluka koje oblikuju njihov kvart.

I tehnologija pritom ima dvostruku ulogu. Digitalne usluge mogu olakšati pristup zdravstvu, prijevozu i gradskoj upravi, ali mogu stvoriti novu prepreku ako se sve preseli na pametni telefon i aplikacije. Grad budućnosti zato ne bi smio pretpostaviti da svi građani imaju iste digitalne vještine, uređaje ili mogućnost korištenja interneta. Digitalno rješenje treba biti dodatna mogućnost, a ne jedini način pristupa osnovnoj usluzi.

OECD u novijem izvješću upozorava da se udio stanovnika starijih od 65 godina u gradskim i okolnim područjima 29 zemalja članica OECD-a prosječno povećava s 20,9 posto 2020. na projiciranih 27,9 posto 2040. godine. Organizacija pritom naglašava da gradovi koji se prilagode svim dobnim skupinama mogu ostvariti šire društvene, gospodarske i okolišne koristi – od veće sigurnosti pješaka do kvalitetnijeg javnog prijevoza i otpornijih četvrti.

Za Hrvatsku je to osobito važno. Prema najnovijoj procjeni DZS-a, indeks starenja dosegnuo je 163 posto u 2025. godini, što znači da na 100 mladih do 19 godina dolazi 163 stanovnika starijih od 65 godina. Demografske promjene zato bi trebale postati jedan od kriterija urbanističkog planiranja, jednako kao promet, energetska učinkovitost ili zaštita od klimatskih promjena.

Pitanje budućeg grada stoga nije hoće li u njemu živjeti više starijih ljudi – hoće

Pitanje je hoće li gradovi to dočekati spremni. Grad s ravnim i sigurnim nogostupima, dostupnim prijevozom, zelenim površinama, klupama, pristupačnim stanovanjem i uslugama nadohvat ruke nije samo ugodniji za starije. To je grad u kojem je lakše odrastati, raditi, imati djecu, živjeti s invaliditetom i – jednoga dana – ostarjeti.

Upravo je zato prilagodba gradova starenju stanovništva mnogo više od demografske obveze. To je prilika da ponovno osmislimo grad prema stvarnim potrebama ljudi. A najbolji grad za starije možda je upravo onaj u kojem nitko, bez obzira na godine, ne osjeća da mu grad govori: „Ovdje više nisi predviđen.”