Što grad čini prilagođenim starijim osobama?

Grad budućnosti neće se mjeriti samo brzinom interneta i brojem pametnih senzora, nego i time može li starija osoba sigurno prijeći ulicu, sjesti u hlad ili lako doći liječniku. Europa ubrzano stari, a gradovi pred sobom imaju važno pitanje: jesu li njihove ulice i usluge spremne za sve generacije?!
Dok se gradovi diljem svijeta natječu u uvođenju umjetne inteligencije, autonomnih vozila i digitalnih javnih usluga, jedan od najvećih urbanističkih izazova ostaje pomalo zanemaren – prilagodba gradova sve starijem stanovništvu. Koncept gradova prilagođenih starijim osobama (age-friendly cities) zato postaje sve važniji dio suvremenog urbanističkog planiranja.
Prema Eurostatovim podacima za 2025. godinu, čak 22 % stanovnika Europske unije ima 65 ili više godina, dok je 2005. njihov udio iznosio 17 %. To znači da gotovo svaki četvrti stanovnik Europe pripada dobnoj skupini čije potrebe gradovi više ne mogu promatrati kao sporedno pitanje. Eurostat
Grad prilagođen starijima zapravo je bolji grad za sve
Kako ističe portal Tomorrow.City, grad prilagođen starijim osobama nije grad s više domova za umirovljenike, nego urbano okruženje koje omogućuje aktivno, samostalno i dostojanstveno starenje.
Takav grad podrazumijeva široke i ravne nogostupe, dovoljno klupa za odmor, javne zahode, sigurne pješačke prijelaze, pristupačan javni prijevoz te parkove i zelene površine u neposrednoj blizini stanovanja.
Posebno je važna dostupnost svakodnevnih sadržaja. Trgovina, ljekarna, liječnik, knjižnica ili društveni centar trebali bi biti dostupni bez dugotrajnog putovanja automobilom. Time se smanjuje ovisnost starijih osoba o članovima obitelji i omogućuje im se dulje zadržavanje samostalnosti.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) razvila je okvir za gradove prilagođene svim generacijama, koji obuhvaća osam ključnih područja, među kojima su stanovanje, promet, javni prostori, zdravstvene usluge, društvena uključenost i dostupnost informacija.
Zanimljivo je da takve prilagodbe ne koriste samo starijima. Niži rubnjaci olakšavaju kretanje roditeljima s dječjim kolicima, kvalitetne klupe koriste svim generacijama, a sigurniji pješački prijelazi povećavaju sigurnost cjelokupnog stanovništva.
Pametna tehnologija može pomoći, ali ne smije postati nova prepreka
Digitalizacija gradskih usluga može znatno poboljšati kvalitetu života starijih građana. Pametni senzori mogu upozoravati na neuobičajene situacije u kućanstvu, telemedicina omogućuje savjetovanje s liječnikom na daljinu, a digitalni sustavi javnog prijevoza olakšavaju planiranje putovanja.
Međutim, postoji i druga strana tehnološkog napretka. Ako grad sve svoje usluge prebaci na mobilne aplikacije, a pritom zanemari građane koji nemaju pametni telefon ili se teško služe digitalnim tehnologijama, digitalizacija može povećati društvenu isključenost.
Zato pametan grad mora ponuditi izbor. Digitalne usluge trebaju biti jednostavne i pristupačne, ali građanima mora ostati mogućnost osobnog kontakta, telefonske komunikacije i dobivanja pomoći na šalterima.
Važnost takvog pristupa dodatno potvrđuje novo istraživačko pomagalo WHO-a, predstavljeno 10. studenoga 2026., koje objedinjuje nalaze iz 1.542 sustavna pregleda istraživanja o okruženjima prilagođenima starijim osobama. Cilj je lokalnim vlastima olakšati donošenje odluka temeljenih na znanstvenim dokazima. Svjetska zdravstvena organizacija
Što hrvatski gradovi mogu naučiti iz ovog koncepta?
Za hrvatske gradove, osobito one manje i srednje veličine, prilagodba starijem stanovništvu ne mora nužno značiti velike infrastrukturne projekte ili skupa tehnološka ulaganja.
Ponekad su najvažnije promjene relativno jednostavne: postavljanje dodatnih klupa, uređenje zasjenjenih odmorišta, uklanjanje arhitektonskih prepreka, prilagodba voznih redova javnog prijevoza ili organiziranje društvenih aktivnosti koje smanjuju usamljenost.
Važan je i način planiranja novih gradskih četvrti. Umjesto prostornog razdvajanja stanovanja, trgovine, zdravstvenih ustanova i društvenih sadržaja, gradovi bi trebali poticati mješovite četvrti u kojima se većina svakodnevnih potreba može zadovoljiti pješice.
Hrvatske jedinice lokalne samouprave pritom mogu primijeniti preporuke iz europske inicijative WHO-a za okruženja prilagođena svim dobnim skupinama, koja naglašava važnost uključivanja starijih stanovnika u donošenje odluka o prostoru i javnim uslugama.
Gradovi bi, primjerice, mogli provoditi redovite provjere pristupačnosti javnih prostora zajedno sa starijim građanima, izrađivati karte prepreka u kretanju te mjeriti koliko je stanovnicima udaljena najbliža zdravstvena ustanova, trgovina ili zelena površina.
Uspješnost takvih mjera ne bi se trebala ocjenjivati samo brojem izvedenih zahvata, nego i stvarnim poboljšanjem kvalitete života građana.
U konačnici, pitanje gradova prilagođenih starijima nije samo pitanje demografije ili socijalne politike. Ono je pokazatelj kvalitete urbanog života i sposobnosti lokalne samouprave da odgovori na potrebe svojih stanovnika.
Jer možda najvažnije pitanje koje si svaki gradonačelnik treba postaviti nije koliko je njegov grad tehnološki napredan, nego nešto mnogo jednostavnije: bih li u ovom gradu želio živjeti kada navršim 80 godina?




