Projekt 2025 Heritage Foundation

Projekt 2025 Heritage Foundation objavio je uoči američke predsjedničke kampanje. Daniel Hinšt, politolog i potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize, u osobno ime donosi analizu dokumenta od 922 stranice. Zaključna razmišljanja autor donosi na kraju, a poruke iz dokumenta komentiraju se u zagradama, radi jasno razdvajanja navoda iz dokumenta i komentara. Također, Ekonomski Lab objavio je fokusirani osvrt.

U Hrvatskoj češće poznat po Indeksu ekonomske slobode, koji Centar za javne politike i ekonomske analize redovito i Ekonomski Lab redovito analiziraju, konzervativni Heritage Foundation inače analizira i inicira javne politike u nizu područja, što se kompilira i u ovom dokumentu.

Umjesto gledanja cijelog sadržaja, što bi zahtijevalo vrlo dugačku analizu, fokus su javne politike koje su strukturno važne za SAD u smislu reformi usmjerenih na povećanje ekonomske slobode odnosno smanjivanje prekomjerne uloge države i određena pitanja koja će imati utjecaj na Europu odnosno transatlantske odnose.

Projekt 2025 Heritage Foundation je policy vodič za administraciju

Projekt 2025 Heritage Foundation okupio je niz konzervativnih (i klasično liberalnih) organizacija, znanstvenika i stručnjaka. Među istaknutijima dionicima na popisu su Texas Public Policy Foundation, American Enterprise Institute, American Cornerstone Institute, Competitive Enterprise Institute, Hoover Institution, Hudson Institute, Jewish Institute for National Security of America, John Locke Foundation, Reason Foundation, The Vandenberg Coalition i Booz Allen Hamilton.

Pritom je bitno istaknuti kako se konzervativizam u američkom kontekstu odnosi i barem na europski klasični liberalizam, pa se kritike prema „liberalizmu“ (u američkom „smislu“) zapravo odnose na progresivno-lijeve politike, odnosno socijaldemokratske i zelene u europskom kontekstu, pogotovo u kontekstu rastućih dugova i poreza, kulturnog marksizma i rodne ideologije.

Svrha projekta je pružiti konkretne inicijative i reformska rješenja za javne politike nove predsjedničke administracije u nizu resora. Projekt 2025 je program koji su pripremili konzervativci kako bi od prvog dana sljedeće administracije imali vodič za javne politike.

Kontroverzno pitanje moći i lojalizma

Na početku se dokument poziva na Članak II. Ustava SAD-a koji kaže da će izvršna vlast biti povjerena predsjedniku. Ogromna moć ne pripada odjelima ili agencijama, osoblju ili tijelima u administraciji, već da Predsjednik mora postaviti i provoditi plan za izvršnu vlast, u odnosu na razgranatu federalnu birokraciju koja prije izvršava svoje vlastite političke planove i preferencije. Ovaj izazov je stvoren tako što je Kongres delegirao svoju zakonodavnu moć birokraciji kroz agencije. Stoga se smatra kako je zadaća ograničiti, kontrolirati i usmjeravati izvršnu vlast u ime američkog naroda.

Pritom se navodi kako je James Madison (jedan od Otaca Utemeljitelja) upozorio kako se akumulacija svih moći, zakonodavne, izvršne i sudske vlast, u istim rukama, može proglasiti tiranijom (što ipak otvara pitanje može li se realni izazov progresije političke moći federalne administracije rješavati političkim lojalistima u odnosu na profesionalnu administraciju).

U kontekstu CIA-e navodi se kako su javni službenici dužni pomoći predsjedniku u provedbi agende, a da pritom ostanu apolitični i nepristrani (što je načelno u redu, samo se postavlja pitanje zašto se misli da to nije slučaj u kontekstu teksta koji se odnosi na CIA-u). Također, navodi se kako menadžeri srednje razine (unutar CIA-e) nemaju odgovornosti, i da postoje područja u kojima osoblje ne reagira ni na jednu vlast predsjednika (što bi trebalo argumentirati, umjesto da takvi navodi služe kao opravdanje „lojalizma“, nasuprot profesionalnoj službi).

Djelomično novi odnos prema Europi

Transatlantski odnosi su bitni i njihovo povećanje u nacionalnom je interesu SAD-a. Također, nakon Brexita, vanjska politika EU-a sada se odvija bez doprinosa UK-a, što je nepovoljno za SAD, s obzirom na to da je UK povijesno bio usklađen s mnogim američkim stajalištima. Stoga američka diplomacija treba biti pažljivija prema razvoju unutar EU-a, dok razvija nova savezništva unutar EU-a, posebno srednjoeuropskih zemalja na istočnom krilu EU-a, koje su najosjetljivije na rusku agresiju.

Obrana s većom podjelom tereta

Američka vanjska politika već dugo ima koristi od suradnje s europskim zemljama, među kojima su i relativno bogata i tehnološki napredna društva od kojih se očekuje da snose priličan udio u zadovoljavanju sigurnosnih potreba i globalne sigurnosne arhitekture. Pritom se ističe kako se ne može očekivati da će SAD pružiti obrambeni kišobran za zemlje koje nisu spremne dati odgovarajući doprinos od 2 posto BDP (a taj cilj treba gledati kao opravdani obostrani poticaj, nikako kao uvjetovanje zajedničke sigurnosti unutar NATO-a). Uz to, nova bi administracija trebala potaknuti države (članice NATO-a) da premaše to obećanje (što je zaista nužno jer 2 posto je samo administrativni prag, a realni doprinos zajedničkoj sigurnosti zahtijeva mnogo veći doprinos).

Američko obrambeno planiranje trebalo bi se usredotočiti na Kinu, a posebno na učinkovitu obranu Tajvana, prije dodjele resursa drugim misijama, pogotovo ako se istovremeno dođe do drugog sukoba. Slijedom toga se kao središnji dio obrambene strategije SAD-a predlaže povećati savezničku podjelu tereta konvencionalne obrane, u smjeru veće odgovornosti saveznika u odnosu na prijetnje iz Rusije, Irana i Sjeverne Koreje. To će zahtijevati transformaciju NATO-a tako da američki saveznici (poglavito Europa) budu sposobni suprotstaviti se velikim silama i odvraćati Rusiju.

Pritom bi se prema ovom dokumentu saveznici mogli oslanjati na SAD prvenstvo za nuklearno odvraćanje (što može biti dobar poticaj na preuzimanje veće odgovornosti i jačanje dugo zanemarivane europske obrambene komponente NATO-a, ali opet ostavlja pitanje sigurnosnog rizika zbog smanjenja američke uloge, pogotovo u kontekstu zajedničke vojne pomoći Ukrajini).

Uz to, navodi se održavanje potpore Izraelu i omogućavanje Južnoj Koreji da preuzme vodstvo u konvencionalnoj obrani od Sjeverne Koreje (što također može biti dobar poticaj, ali nedovoljan bez dovoljno izrađene američke uloge i bez uključivanja potpore Ukrajini). Nadalje, predlaže se povećati savezničku podjelu tereta protiv terorizma (što je važno jer dosad svjedočimo u nedovoljnoj europskoj ulozi, čije bi jačanje trebalo značiti i povećana ulaganja u mornaričke i specijalne snage).

Rusija i različiti pogledi konzervativaca

SAD i saveznici suočavaju se s prijetnjama od Rusije, što dokazuje Putinov brutalni rat u Ukrajini, kao i od Irana, Sjeverne Koreje i transnacionalnog terorizma u vrijeme kada su desetljeća nepromišljenih vojnih operacija na Bliskom Istoku, atrofija obrambene industrije i razoružanje mnogih američkih saveznika nanijeli veliki danak američkoj vojsci (u čemu se vidi svojevrsni obrambeni zamor zbog velikih ratova u Iraku i Afganistanu, što utječe i na aktualna promišljanja o opsegu vojnih intervencija).

Pritom Rusija proširuje svoj nuklearni arsenal i koristi nuklearne prijetnje kao taktiku prisile u ratu protiv Ukrajine. Kao što sukob u Ukrajini uvelike pokazuje, regionalne sposobnosti proturaketne obrane SAD-a vrlo su ograničene. SAD nisu bile u mogućnosti opskrbiti svoje partnere, a broj i tipovi regionalnih platformi za proturaketnu obranu manji su nego što je SAD-u potrebno za vlastitu obranu. Stoga bi SAD trebao dati prioritet nabavi više regionalnih obrambenih sustava kao što su Theatre High Altitude Area Defense (THAAD), Standard Missile-3 i rakete Patriot. Uz to se želi povećati nabavu (borbenih zrakoplova) F-35A na 60 do 80 godišnje.

Posebno se opisuje pitanje podjele konzervativaca u pogledu Rusije i Ukrajine. Jedna škola (tzv. neokonzervativci, pogotovo konzervativni American Enterprise Institute, među kojima ima i barem djelomičnih protivnika Trumpove vanjske politike) zagovara nastavak angažmana SAD-a, uključujući ekonomsku i vojnu pomoć, kako bi se ostvario poraz Putina i povratak na granice prije invazije. Druga škola (nacionalni konzervativci, MAGA pristaše Trumpa) poriče američku podršku Ukrajini jer nije članica NATO saveza, potiče europske zemlje na pomoći u obrani Ukrajine i brzi završetak sukoba dogovorom Ukrajine i Rusije.

Navodi se kako je napetost između dvije suprotstavljene pozicije dovela do trećeg konzervativnog pristupa, koji izbjegava i intervencionizam i izolacionizam te uključuje prepoznavanje američkog interesa bez riskiranja američkih života, fiskalnu odgovornost u smislu potpune naplate nastavka američke vojne pomoći dok bi se europski saveznici bavili ekonomskim pitanjima Ukrajine – i to sve dok se komunističku Kinu prepoznaje kao najveću prijetnju interesima SAD-a.

Pritom se jasno ističe kako se sve (navedene) strane slažu da je Putinova invazija na Ukrajinu nepravedna, da ukrajinski narod ima pravo braniti svoju domovinu te daje sukob ozbiljno oslabio Putinovu vojnu snagu i pružio poticaj jedinstvu NATO-a, pogotovo u kontekstu njegove važnosti za europske zemlje. Stoga bi predsjednik trebao razriješiti navedene vanjskopolitičke napetosti i zacrtati novi put koji komunističku Kinu prepoznaje kao ključnu prijetnju interesima SAD-a (a takvo „fokusiranje“ dovelo bi u pitanje američku vodstvo u prepoznavanju višestrukih prijetnji globalnoj sigurnosti, koliko god europski saveznici moraju preuzeti veću inicijativu i ulaganja u jačanje svoje uloge).

Iranska prijetnja

Akcijski plan Obamine administracije iz 2015. godine koji se obično naziva iranski nuklearni sporazum, dao je islamističkom režimu monetarni spas. Umjesto da izvrši pritisak na iransku teokraciju da krene prema demokraciji, Obamina administracija je brutalnom režimu pružila ekonomski pojas dajući stotine milijardi dolara. Umjesto toga, predlaže se ponovno uspostavljanje i proširenje sankcija iz vremena Trumpove administracije, pružanje sigurnosne pomoći regionalnim partnerima, podrška revoltu iranskog naroda i osiguranje da Izrael (protiv kojega se često šire dezinformacije) ima i vojna sredstva te političku podršku i fleksibilnost da poduzme ono što smatra prikladnim mjerama da se obrani od iranskog režima i njegovih regionalnih zastupnika – Hamasa (čija povelja ide izravno protiv ljudske slobode), Hezbollaha i drugih aktera.

Uz to, Iran je sve bliže nuklearnoj sposobnosti, što se mora spriječiti (što realno i praktički otvara prostor i za planiranje američkog vojnog napada na Iran, a koji Republikanci i dio ostalih političara ne isključuju kao posljednju opciju, pogotovo ako Iran dodatno eskalira sigurnosno i egzistencijalno pitanje Države Izrael).

Južna granica: Zagovaraju se obvezna izdvajanja za infrastrukturu sustava zida na granici (s Meksikom, što je ionako postao jedan od prioriteta konzervativaca, kao i svih koji drže do vladavine prava te zakona i reda u situaciji masovnog pritiska ilegalnih imigranata, pogotovo tijekom Bidenove administracije). Nadalje, Kongres bi trebao ovlastiti policiju da sudjeluje u akcijama za sigurnosti granica i protiv ilegalne imigracije (čime se želi povećati sigurnosne snage za zaštitu ionako propusne Južne granice, što je veliki sigurnosni rizik).

DEI ideologija kulturnog marksizma

USAID se kritizira jer je postavio savjetnike za raznolikost, jednakost i uključenost (Diversity, Equity, Inclusion – DEI) u svim svojim uredima, uredima i misijama (što je dio općeg trenda širenja nove DEI birokracije koja se bavi progresivnim shvaćanjem tih ideja, nasuprot klasičnim liberalnim načelima). Naime, navodi se kako su smjernice za DEI dio politika ove agencije, odnosno uključene su kao klauzule u ugovorima i u dodjele bespovratnih sredstava. Pritom USAID često povezuje DEI s klimatskom i rodnom jednakošću (pa se postavlja pitanje kako bi se mogli postizati takvi ciljevi, ukoliko takvi pojmovi imaju realno značenje, u odnosu na načelo jednakosti tretmana i prilika).

Umjesto toga, dokument predlaže fokusiranje na zaštitu neotuđivih ljudskih prava žena i djece te vjerske slobode (odnosno na promicanje klasičnih američkih vrijednosti u nerazvijenim zemljama gdje nema svijesti o temeljnim pravima žena i vjerskim slobodama).

Nadalje, ističe se judeo-kršćanska tradicija koja je uvijek prepoznavala radnu etiku kao sastavni dio ljudskog dostojanstva, kao služenje Bogu, bližnjemu i obitelji. Takav se pristup zagovara u svrhu zaštite radnika od ideološki opterećujućih projekata DEI revolucije kojom se nameću politike „raznolikosti“, „jednakosti“ (ne jednakosti prilika, već izjednačavanje ishoda) i „uključenosti“ (koja se shvaća sve šire te obuhvaća razne teorije u okviru široko shvaćene rodne ideologije). Zato se zagovara zabrana korištenja dolara poreznih obveznika za financiranje treninga o kritičnoj rasnoj teoriji (Critical Race Theory – CRT, koja se u suštini odnosi na kulturni marksizam i pokušaj kolektivističkog nametanja narativa o povijesnoj rasnoj represiji, umjesto razmjernog i individualnog sagledavanja društvenih i rasnih odnosa tijekom povijesti). Umjesto toga, zagovara se da bi predsjednik trebao uputiti agencije na provedbu zakona protiv spolne diskriminacije na temelju biološkog i binarnog značenja spola.

ESG kao ideološki rizik

Zagovara se suprotstavljanje redefiniranju svrhe poslovanja u ime kriterija Environmental Social Governance (ESG), koji se dovodi u vezu s ekstremnom „zelenom“ politikom Bidenove administracije, pojedinih saveznih država, investitora s Wall Streeta, međunarodnih korporacija i progresivnih interesnih ­skupina. Takve ideološke politike usmjeravaju ogromne količine novca na favorizirane interese i čine Ameriku energetski ovisnom o protivnicima poput Kine. U ime borbe protiv klimatskih promjena, takve se politike koriste za stvaranje umjetne nestašice energije koja će zahtijevati bilijune dolara novih ulaganja, uz pomoć subvencija od strane poreznih obveznika, kako bi se riješio problem koji su stvorili vlada i posebni interesi te pritom povećali troškovi energije, posebice za Amerikance s niskim primanjima i starije osobe.

Pritom su posebice opasna ograničenja koja vlada postavlja u pogledu zabrane proizvodnje i korištenja nafte i prirodnog plina (što je ekonomski rizik za energetsku industriju). Dodatno, praksa ESG-a pokriće su za aktivnosti protiv tržišnog natjecanja i moguće nepoštene tržišne prakse, a služe za pranje korporativnog ugleda i eventualno povoljan tretman kod vlade. Zato se u dokumentu predlaže da Kongres i FTC (Federal Trade Commision) istraže ESG prakse. Uz to, navodi se kako ESG strategije promiču veliki upravitelji imovinom, na način da nije fokus na krajnjem rezultatu kompanije (profitabilnost), već i na usklađenosti političkim stavovima o klimatskim promjenama, kvotama, pobačaju i drugim pitanjima (koja nose ideološke rizike u okviru radikalne agende).

Nadalje, navodi se kako se ESG pokret posebno usredotočio na smanjenje emisija stakleničkih plinova te stoga zagovornici ESG-a zagovaraju smanjivanje proizvodnje nafte i plina (što nedvosmisleno pokazuje kakav utjecaj ESG u praksi već ima na pojedine „nepoželjne“ industrije, u odnosu na „zelene“). Također, navodi se kako je politički pritisak doveo je do toga da Federalne rezerve (Fed) koriste svoju moć reguliranja banaka kao način promicanja ESG-a.

Dodatno uz ovu temu, navode se rizici povezani s upotrebom ekonomske i tržišne ­moći, tzv. de-banking pojedinih industrija i uplitanje velikih internetskih kompanija u demokratski politički diskurs, čime se potkopava istinski otvoreno društvo. Spominje se i Milton Friedman prema kojemu društveno odgovorne aktivnosti korporacija narušavaju ekonomske slobode.

Energetika bez radikalne zelene ideologije

Traži se uklanjanje uplitanja politike klimatskih promjena u odobrenja za izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG), a koja trebaju biti brza i pravovremena, uz proširenje automatskih odobrenja na saveznike unutar NATO-a i zemlje koje imaju sporazume o slobodnoj trgovini sa SAD-om. Također, potrebno je pojednostaviti regulatorne zahtjeve za dozvole u području nuklearne energije te vađenje više nafte i plina. Traži se fokus na pitanja energetike i znanosti, umjesto na politizirane društvene programe, poput „energy justice“,“Justice40” i DEI-ja (koji se temelje na već uhodanom i sve radikalnijem ideološkom konceptu borbe za „društvenu pravdu“, koji opravda sva moguća restriktivna sredstva protiv oslobađanja i čuvanja ekonomskog potencijala zemlje).

Umjesto toga, fokus treba biti na pristupačnoj, pouzdanoj i sigurnoj energiji. Uz to, traži se ukidanje financiranja programa za komercijalnu tehnologiju, s obzirom da takve aktivnosti može provoditi privatni sektor (kojemu se daje primarni značaj, u odnosu na vladine „zelene“ subvencije kao oblik kupovine podrške za jačanje političke moći na ekonomijom).

U tom smislu, dokument se jasno protiv dekarbonizaciji sektora električne energije, industrije, prometa, zgrada i poljoprivrede (jer nema više legitimnih i već ionako realiziranih smanjenja emisija, već se odmah ide prema konačnom cilju, koji će oštetiti mnoge industrije i ekonomiju kakvu poznajemo).

Štoviše, naglašava se kako vlada ne bi trebala birati pobjednike i gubitnike, niti subvencionirati privatni sektor kako bi dovela resurse na tržište u preferirana poduzeća. Time bi se tržište narušilo novcem poreznih obveznika (što je snažan zaključak koji bi se teško mogao spomenuti od brojnih političara koji su javnom novcu vide glavni i možda jedini izvor ekonomskog spasenja).

Razumna zaštita okoliša

Agencija za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency – EPA) pod Bidenovom se administracijom vratila se na prisilni pristup definiran tijekom Obamine administracije. Tako se regulatorna moć koristi kako bi se poslovanje s ugljenom, naftom i plinom učinilo ­vrlo skupim i sve nedostupnijim, dok se ekonomija tjera oslanjati na nepouzdane obnovljive izvore energije. Vidi se povratak skupih regulacija koje uništavaju radna mjesta i slobodu, smanjuju vlasnička prava i služe rastu birokracije.

Umjesto toga, regulatorni napori trebali bi se fokusirati na rješavanje opipljivih ekoloških problema, i to praktičnim, ekonomičnim i pristupačnim rješenjima za čišći zrak, vodu i tlo. Zato se traži zaustavljanje potpora skupinama koje zagovaraju (svoje interese) i korištenja neovlaštenih regulatornih inputa kao što su društveni troškovi ugljika. Nadalje, predlaže se obustaviti aktivnosti savjetodavnih tijela EPA-e, od kojih mnoga nisu ovlaštena od strane Kongresa, te smanjiti veličinu EPA-e, što će donijeti uštede američkim poreznim obveznicima.

Rezanje subvencija

Predlaže se ukidanje zakona Infrastructure Investment and Jobs Act (IIJA) i Inflation Reduction Act (IRA), koji su uspostavili nove programe i osiguravaju stotine milijardi dolara (dodatnih i masivnih) subvencija (u „poželjne“ ekonomske aktivnosti koje se sve potiču „progresivnim“ fiskalnim, regulatornim i monetarnim ekspanzijama, a pritom se IRA zakon uopće ne odnosi na reduciranje inflacije već nosi rizik njenog poticanja, dok ga neki europski političari smatraju nepoželjnim zbog poticanja velike utrke u državnim potporama).

Kao primjer se navode subvencije u obnovljive izvore energije (a takvi programi Bidenove administracije nose i niz drugih subvencija, od preferiranja električnih vozila na dalje). Umjesto toga se smatra kako vlada treba osloboditi potencijal energetske inovacije privatnog sektora te zaustaviti rat protiv nafte i plina (na štetu za ekonomski standard).

Dodatno rezanje poreza

Umjesto subvencija zagovaraju se dodatna smanjenja poreza. Stoga se predlaže uvođenje sustava s dvije stope poreza na dohodak od 15 i 30% (trenutni sustav ima mnoštvo stopa sve do najviše od 37%), uz ukidanje većine od odbitaka i isključenja. Pritom bi se 30%-tni razred trebao bi početi na ili blizu osnovice socijalnog osiguranja kako bi se osigurala kombinirana struktura poreza na dohodak i plaće (payroll) kao gotovo ravni porez (flat tax) na plaću.

Također, stopa poreza na dobit trebala bi se smanjiti na 18 posto (trenutna stopa je 21%, nakon što je smanjena s visokih 35% na osnovi Trumpovog Tax Cuts and Jobs Act-a). Dodaje se kako je porez na dobit najštetniji porez, a njegov primarni ekonomski teret pada na radnike. Nadalje, porez na kapitalnu dobit bi trebao biti 15% (jer uz trenutnu stopu od 15% postoji i ona viša).

Osim toga, prijelazna porezna reforma trebala bi ukinuti sva povećanja poreza na osnovi (Bidenovog) Inflation Reduction Act-a (koji ionako ne reducira inflaciju), uključujući trošarine na otkup dionica, ugljen i proizvođače lijekova.

Kina kao glavni globalni rizik

Prioritet je suprotstaviti se zloćudnom utjecaju Kine i drugih američkih protivnika, što zahtijeva strateško odvajanje od Kine, jačanje obrambene industrije, pitanje kritičnih opskrbnih lanaca i tehnologija. Kina želi dominirati Azijom i ako Peking uspije u tome, to bi moglo dramatično dovesti u pitanje američke interese, ograničavanjem američkog pristupa globalno najvažnijem tržištu. Stoga je sprječavanje toga najviši prioritet američke vanjske i obrambene politike. To uključuje i suprotstavljanje kineskoj Belt and Road Initiative (BRI).

Nadalje, zagovara se ponovno označavanje Kine i Rusije u skupine za izdavanje izvoznih dozvola koje su visoko zabranjene te proširenje broja kineskih i ruskih subjekata kojima se zabranjuje izvoz. Kao glavni izazovi navode se nepoštena i nerecipročna trgovina institucionalizirana u pravilima WTO-a te ekonomska agresija komunističke Kine u potrazi za globalnom dominacijom.

Novi globalni odnosi

U tom kontekstu, smatra se kako ni slobodna trgovina ni protekcionizam neće stvoriti radna mjesta, a naglasak se stavlja na politiku uzajamnog priznavanja proizvoda među saveznicima i ubrzanje pregovora o (slobodnoj trgovini) s Ujedinjenim Kraljevstvom, Švicarskom, Tajvanom, Europskom unijom i drugim saveznicima. Nastoji se stvoriti nasljednika WTO-a koji je otvoren samo za liberalne demokracije. To bi spriječilo autoritarne zemlje poput Kine da zlorabe ovu organizaciju za vlastite ciljeve neliberalne politike prema ljudskim pravima i trgovini.

Nadalje, želi se nametnuti pravila transparentnosti Big Tech sektoru, dok se TikTok vidi kao rizik za nacionalnu sigurnost. U kontekstu zaštite potrošača, predlaže se da FTC (Federal Trade Commission) pokrene postupke zbog nepoštene trgovačke prakse protiv subjekata koji sklapaju ugovore s djecom bez pristanka roditelja.

Izlazak iz međunarodnih ekonomskih organizacija

Predlaže se izlazak iz Svjetske banke, MMF-a i OECD-(što bi zaista bio izrazito rizičan presedan za transatlantske političko-ekonomske odnose, čiji okvir dopušta legitimna ne-slaganja s određenim preporukama). Kritika se upućuje MMF-u i Svjetskoj banci da podržavaju ekonomske teorije i politike koje su protivne američkim načelima ograničene uloge države i slobodnog tržišta (dok lijevi kritičari tih organizacija misle baš da one propagiraju američki model „neoliberalizma“). Uz to, navodi se kako MMF SAD-u preporučuje veće poreze (u kontekstu konsolidacije deficita i duga, s obzirom da vide rizik za američku i globalnu ekonomiju, ali ne vide rizik za ekonomsku slobodu SAD-a).

Nadalje, navodi se kako bi OECD trebalo prestati financirati (a OECD pritom okuplja razvijene zemlje i ovakva bi inicijativa imala značajne posljedice).

Projekt 2025 Heritage Foundation – zaključna razmišljanja

Projekt 2025 Heritage Foundation predstavlja veliki dokument s mnogo detalja. Stoga je bitno racionalno odmjeravanje pluseva i minusa javnih politika. Heritage Foundation sigurno je jedan od najvažnijih američkih i globalnih aktera u zagovaranju klasičnih odnosno konzervativnih vrijednosti ljudske slobode, odnosno kršćanskih vrijednosti. Ipak, potrebno je istaknuti i različita mišljenja o određenim pitanjima, koja ionako odražavaju raznolikost i uključivost mišljenja unutar tog velikog think tanka.

1. Vrlo rizični izlasci

Izlazak iz međunarodnih organizacija svakako je vrlo rizična preporuka i možemo se nadati kako se nikako neće ostvariti. Primjerice, OECD je organizacija koja preporučuje mnoge dobre prakse, i bitno je da svaka zemlja može odlučiti što će prihvatiti, a što ne. OECD je taj koji potiče reforme u zemljama transatlantskog i šireg partnerstva, i tako bi trebalo ostati. S druge strane, OECD-ov The Global Minimum Tax (GMT) od barem 15% je tema koja zaslužuje diskusiju.

•  Diskutabilno pitanje „lojalista“

Ostaje otvoreno i diskutabilno pitanje postavljanja „lojalista“ u odnosu na profesionalnu administraciju, koje zahtijeva dublju analizu. Narativi o „dubokoj državi“ već se šire dugi niz godina. S jedne strane, radi se o izazovu sve veće federalne birokracije koju svakako treba obuzdavati i smanjivati, a to se postiže zakonodavnim odlukama o reformama koje bi trebale federalnu administraciju barem donekle približiti načelu ograničene uloge države (limited government). S druge strane, realni izazov se može lako koristiti za pretjerivanje, samo zato što se Trumpu nisu sviđali neki službenici. Ipak, službenici imaju odgovornost prema zakonima, a zna se gdje se donose i mijenjaju. U svakom slučaju, profesionalna javna služba bitno je dostignuće demokratskih sustava i jedna od točaka razlikovanja u odnosu one u kojima se politika upliće u rad onih koji provode zakon. Ako postoje izazovi, oni se na temelju prilagodbi zakona trebaju adresirati.

• Nužne reforme

Baš u kontekstu tih reformi, Projekt 2025 Heritage Foundation očekivano kritički gleda na federalne programe, fiskalne i regulatorne intervencije, koje bi trebalo ukidati. Iz klasične liberalne odnosno konzervativne perspektive to je jasno u situaciji kada ovlasti federalne administracije bujaju, a ogromni deficit i dug (u BDP-u) pomažu održavanju ekonomskog rasta.

• Protiv zabluda

Pritom je vrlo česta politička zabluda (na ljevici i u dijelu centra) kako oni koji su za ukidanje ili smanjivanje proračunskih rashoda i/ili regulacija za neke poželjne ideje znači da su protiv toga. Slijedom toga, ako bi administracija odustala od ESG-a i DEI-ja značilo bi da se više neće provoditi zaštita okoliša, poštivati društvenu raznolikost i jednakost građana. Takvo gledanje ne uzima u obzir činjenicu da se zaista poželjne ideje ne trebaju pretvarati u olako nametnute ideologije, obvezujuće regulacije i dodatne troškove za porezne obveznike.

• Nužno rezanje poreza

Uz ciljanje na deregulaciju, ovaj dokument zagovara daljnje smanjenje poreza, nastavno na već ostvarene tijekom Trumpove administracije, što će u situaciji rizičnog javnog duga poželjno zahtijevati rezanje suvišnih ne-obrambenih proračunskih programa, pogotovo fiskalno „ambicioznog“ nasljeđa Bidenove administracije. Čini se izglednim da se suština političke borbe vodi oko toga – koliko je proračunskih programa dovoljno tj. previše.

• Kina i Rusija moraju biti paket

Političko-ekonomski rizik od komunističke Kine realno se navodi i svakako treba biti jedan od prioriteta, ali ne prioritet koji bi mogao opravdati onaj dio Republikanaca koji su skloni određenoj mjeri „izolacionizma“ u odnosu na zajedničko transatlantsko rješavanje rizika ruske agresije prema Ukrajini. U svakom slučaju, neovisno tko postane predsjednik SAD-a, Europa je već odavno morala shvatiti kako je već morala preuzeti već teret kolektivne odgovornosti za obranu unutar NATO-a, a tako i za Ukrajinu.

Koliko god se otvara veliki rizik od američkog „povlačenja“ iz daljnje vojne pomoći pobjedi Ukrajine, Europa se već suočava s izazovom preuzimanja većeg dijela financijske odgovornosti unutar NATO-a. U svakom slučaju, novi američki pristup rizik je za transatlantsku sigurnost koja se temelji na zajedničkom američko-europskom angažmanu koji stvara sinergiju najveće vojne sile na svijetu; ta sila mora se znatno povećavati i nositi s više globalnih sigurnosnih rizika koji prijete egzistenciji i slobodi Ukrajine, Izraela, Tajvana i Južne Koreje. To zahtijeva paket angažman transatlantskog svijeta – jer svi su navedeni saveznici bitni.

• Ključni globalni rizik

Ukoliko Zapad izgubi te ključne saveznike, to će biti jedan od najvećih globalnih rizika za temeljne slobode i putokaz autoritarnim režimima, veći od same Kine.

S druge strane, ukoliko arsenal slobode i demokracije pobijedi i transatlantske institucije prevladaju kao glavno globalno pravilo, biti će to barem djelomična poruka globalne nade planetu na kojemu geografski i dalje dominiraju političke i ekonomske institucije koje objašnjavaju Why Nations Fail.