„Selo za demenciju“ stiže u SAD: je li ovo budućnost skrbi koja vraća dostojanstvo?
U američkom Fitchburgu u Wisconsinu nastaje prvo „selo za demenciju“: sigurno, ali nalik pravom susjedstvu s trgovinom, vrtovima i restoranom. Umjesto hodnika i zaključanih vrata, obećava svakodnevicu s više slobode – i pitanje: može li ovakav model promijeniti skrb u starosti, pa i u Europi?
Na rubu Madisona, u gradu Fitchburgu, neprofitna zdravstvena organizacija Agrace pokreće projekt koji bi mogao preokrenuti način na koji društvo gleda na život s demencijom. Plan je izgraditi prvo američko „selo za demenciju“ – ograđenu, sigurnu zajednicu koja izgleda i funkcionira poput običnog kvarta: stanovnici mogu prošetati vrtovima, svratiti u trgovinu po sitnice, sjesti u restoran ili na kavu, a pritom se uvijek moći „sigurno vratiti kući“ uz diskretnu podršku osoblja. Agrace poručuje da je cilj „vratiti što više autonomije i osobne spontanosti“ osobama koje žive s demencijom.
Velika i vrijedna investicija
Prema dosad objavljenim planovima, riječ je o investiciji od oko 40 milijuna dolara, s početkom radova u proljeće 2026. i ciljanom najavom otvaranja u rujnu 2027. Koncept uključuje više manjih kućanstava (umjesto velikih odjela), zajedničke sadržaje i dnevni program za osobe koje još žive kod kuće, ali dan provode u sigurnom, poticajnom okruženju („Day Club“).
U pozadini ideje je jednostavna, ali snažna poruka: demencija ne briše potrebu za izborom, rutinom i osjećajem normalnosti. Upravo zato se naglasak stavlja na svakodnevne aktivnosti koje ljudi prepoznaju kao „svoj život“ – a ne na institucionalna pravila.
Od Nizozemske do Francuske: model koji se širi
Iako se u američkim medijima projekt najavljuje kao „prvi takve vrste“ u SAD-u, inspiracija dolazi iz Europe. Najpoznatiji uzor je nizozemski De Hogeweyk u Weespu, često spominjan kao prvo „selo za demenciju“ modernog tipa, pokrenuto 2009., s idejom da osoba s demencijom živi „običan život“ u sigurnom okruženju. Hogeweyk se opisuje kao posebno dizajnirana zajednica s više kuća i sadržajima koji podsjećaju na svakodnevni kvart.
Sličan pristup razvijen je i u Francuskoj – Village Landais Alzheimer u Daxu. Projekt je zamišljen kao „četvrt“ s kućanstvima od 7 do 8 stanovnika, trgovinom i sadržajima koji potiču društveni život, a istodobno služi i kao prostor učenja i istraživanja. Francuski model često se ističe i zbog toga što otvara dio sadržaja lokalnoj zajednici, čime se smanjuje izolacija – problem koji se uz demenciju često pretvara u tiho, svakodnevno nestajanje iz javnog života.
Zašto je ovakvih projekata sve više? Zato što broj ljudi s demencijom raste. Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je 2021. godine s demencijom živjelo oko 57 milijuna ljudi, uz gotovo 10 milijuna novih slučajeva godišnje. U SAD-u Alzheimerova udruga procjenjuje da u 2025. godini oko 7,2 milijuna osoba starijih od 65 živi s Alzheimerovom bolešću.
Velika očekivanja – i važna pitanja
Zagovornici „sela za demenciju“ tvrde da arhitektura i organizacija skrbi nisu samo estetika, nego terapija: poznati prostori, mogućnost kretanja, kontakt s prirodom i susreti s drugima mogu smanjiti tjeskobu i potaknuti osjećaj smisla. No, stručna zajednica istodobno upozorava da još nema dovoljno čvrstih dokaza da „sela“ sama po sebi donose bolje kliničke ishode ili mjerljivo veću kvalitetu života u svim slučajevima; neke analize zaključuju da su dokazi zasad ograničeni te da su ključni pojedini elementi (mala kućanstva, „kućno“ okruženje, vrtovi i boravak na otvorenom) – koji se mogu primijeniti i izvan „sela“.
Tu su i praktična pitanja: koliko će ovakav model biti financijski dostupan, kako će se osigurati dovoljno educiranog osoblja, te hoće li „sigurna sloboda“ u praksi ostati dostojanstvena ili skliznuti u „scenografiju“ koja prikriva činjenicu da je riječ o ustanovi. Upravo zato će projekt u Fitchburgu biti pod povećalom – ne samo javnosti, nego i struke.
Ako uspije, mogao bi postati više od arhitektonske novosti: dokaz da društvo može organizirati skrb tako da osoba s demencijom ne bude samo pacijent, nego i dalje – susjed, kupac u maloj trgovini i netko tko smije spontano prošetati, bez straha da će se izgubiti. A to je, u svijetu koji ubrzano stari, možda najvažnija inovacija od svih.
